Odlomak

PSIHIČKI RAZVOJ U DETINJISTVU I MLADOSTI

UVODNA RAZMATRANJA
Pojam razvoja u psihologiji
Da bismo definisali razvoj, moramo da definišemo ono što je u osnovi razvoja. O razvoju saznajemo na osnovu promena. Promene su rezultat razvoja, a nas interesuje šta je u osnovi tih promena. Moramo razlikovati razvojne promene od svih drugih vrsta promena. Pojam razvoja je širi od pojma razvojnih promena jer u sebe uključuje dve vrste promena: razvojne promene i promene nastale rastom.
Rast podrazumeva promene kvantiteta bez promene strukture (npr. rast kose). Ove promene su kontinuirane, dok su razvojne promene diskontinuirane (skokovite) i kvalitativne.
Razvojne promene podrazumevaju:
1. Kvalitativnost (podrazumeva diskontinuitet, skokovitost)
Razvoj se odvija kroz različite stadijume koji pripremaju jedan drugi, ali se kvalitativno razlikuju.
2. Ireverzibilnost (nepovratnost)
Razvojne promene su samo one koje su nepovratne (npr. pubertetske promene, bore). Karakteristika živog sistema je da u toku svojih razmena sa sredinom može da se menja i prolazi kroz ireverzibilne promene, a da se pri tom ne raspadne (otvoren sistem, za razliku od npr. mašine – zatvorenog sistema – kod koje ireverzibilne promene prouzrokuju kvarove).
3. Kumulativnost (nagomilavanje)
Kvalitativne promene (skokovite) javljaju se kao rezultat nagomilavanja, generacije promena, s tim da u slučaju razvojne promene dolazi do kvalitativnog skoka u odnosu na promene koje su je pripremile. Može se zaključiti, dakle, da se pojam razvoja odnosi samo na razvoj živog sistema (organizam i psihički sistem kao njegov podsistem).

Literatura:
Matejić, Z. Prilog naučnom zasnivanju pojma razvoja u psihologiji, Psihologija, 1976, 1-2, str. 117-123.
Langer, Dž. Teorije psihičkog razvoja, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1981, str. 11-24.
Pitanje usmerenosti i činioci razvoja: teorijski pristupi
Teorije razvoja razlikuju se, između ostalog, i po tome kako tretiraju pitanje usmerenosti razvoja – jedan od fundamentalnih problema razvojne psihologije. Još ne postoji opšta teorija razvoja koja bi objasnila razvoj jedinke kao celine. Teorije se po pravilu bave jednim aspektom razvoja, npr. ličnošću (Frojd) ili intelektualnim razvojem (Pijaže).
Po Frojdovoj ( Sigmund Freud, 1856 – 1939 ) psihoanalitičkoj teoriji, ličnost prolazi kroz niz faza i, kao rezultat toga, dolazi do stadijuma zrelosti. Ako se psihička energija veže (fiksira) za probleme karakteristične za određenu fazu, odrasla ličnost je nezrela, tj. neurotična ličnost. Normalni razvoj, s druge strane, rezultira zrelom, uravnoteženom ličnošću.
Žan Pijaže ( Jean Piaget, 1896 – 1980 ) je po obrazovanju biolog i njegova strukturalistička teorija se u velikoj meri zasniva na idejama iz biologije. Svaki organizam donosi na svet nasleđenu organizaciju (fizičku i psihičku), a da bi opstao on se adaptira i menja tu prvobitnu organizaciju da bi što bolje funkcionisao. U toku razvoja, po Pijažeu, dolazi do niza kvalitativnih i ireverzibilnih promena. Sve one vode boljem prilagođavanju i funkcionisanju sistema. Uprkos mnogim i značajnim međusobnim razlikama, i Frojdova teorija ličnosti i Pijažeova teorija razvoja inteligencije zasnivaju se na ideji razvojnih stadijuma sa nepromenljivim redosledom, koji predstavljaju put ka zrelosti. Obe ove teorije, dakle, podrazumevaju da je razvoj usmereno kretanje ka zrelosti.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Psihologija

Više u Skripte

Komentari