1.UVOD
Izraelsko-palestinski sukob centralni je sukob Bliskog istoka, te je po svojoj složenosti
i trajanju jedan od najdužih i najteže rješivih sukoba današnjeg svijeta. Njegovo političko,
vojno, gospodarsko, geopolitičko, religijsko, i svako drugo značenje, medutim, po svojim je
učincima na globalnom planu nemjerljiv s većinom drugih kriznih žarišta današnjeg svijeta.
Iako, za razliku od drugih sukoba Bliskog istoka, u izraelsko-palestinskom sporu jedan od
elemenata nije ni nafta niti neki drugi strateški energent. Njegove implikacije daleko
premašuju usko regionalno područje, te skromnu površinu teritorija na kojem se sukob vodi.
U taj su sukob uključene sve susjedne države, ali posredno i sve arapske kao i sve ostale
države s muslimanskom većinom, te sve svjetske sile i brojne međunarodne organizacije.
Svojim je trajanjem i težinom posljedica uvelike oslabio i destabilizirao susjedne države, a
sukobi i politička nestabilnost se, kao i tijekom XX. stoljeća, i u XXI. stoljeću lako prelijevaju
preko granica Izraela i palestinskog teritorija.
Odnos država koje su tijekom povijesti bile izravno uključene u izraelsko-palestinski
sukob prema proglašenju palestinske države vrlo je složen, te se tijekom desetljeća dubinski
mijenjao. Politički su se predstavnici palestinskog naroda, Izraela, susjednih arapskih država,
te Sjedinjenih Američkih Država prema tom pitanju različito odnosili u pojedinim povijesnim
periodima. Geopolitička se situacija na području Palestine sa svakim novim izraelsko-
arapskim ratom mijenjala i to pretežito na štetu Palestinaca, te se prvotni plan Ujedinjenih
naroda o podjeli britanskog mandata Palestine nikad nije ostvario. Teritorij predviđen za
državu arapskog naroda, kao jedna od osnovnih odrednica buduće države, postupno se
smanjivao te vremenom izgubio i svoj teritorijalni kontinuitet. U samim počecima sukoba,
arapske su države, kao najvažniji strateški cilj, imale uništenje izraelske države te njenu
eliminaciju kao međunarodnog subjekta. Stalno jačanje izraelske države, političko i vojno,
postavljalo je nove političke i vojne realnosti koje je vremenom i arapska strana morala
prihvatiti.
Danas je vrlo jednostavno prikloniti se jednoj ili drugoj strani; okriviti Židove za
otimanje palestinske zemlje, ili s druge strane proglasiti Palestince ekstremistima i
fundamentalistima s kojima nema drugog načina komunikacije nego oružjem. Ovakvi
simplificirani stavovi su na prvi pogled vrlo logični, ali ne vode nikakvom rješenju.
1
Nažalost, relano je za očekivati kako će pitanje stvaranja palestinske države manje
ovisiti o pravnim dokumentima, a više o konkretnom političkom i vojnom odnosu snaga „na
terenu“.
2. PALESTINA I PALESTINCI
Palestina
je riječ romanskog podrijetla, a označava biblijsku zemlju Filistejaca, koja
danas obuhvaća Izrael, Zapadnu obalu, Gazu, te djelove Jordana i južnog Libanona.
Država Palestina s punim suverenitetom još ne postoji, ali Palestinska Narodna
Samouprava
1
je prihvaćena i priznata kao samostalna država samo od strane pojedinih
arapskih zemalja kao država. Zapadne vlade i Ujedinjeni narodi prihvaćaju tu državnu
tvorevinu samo u ograničenom obliku (provizorij).
Proglašenje palestinske države je uslijedilo 1988. godine od strane Palestinskog
nacionalnog vijeća u Alžiru. Deklaracija je označila prekretnicu u odnosu Palestinske
oslobodilačke organizacije prema pitanju vlastite nacionalne države, te je donesena u uvjetima
potpune izraelske okupacije palestinskih teritorija, te za trajanja prve Intifade. Neovisnoj su se
palestinskoj državi desetljećima protivile i mnoge arapske države te Izrael, tvrdeći da Arapi
imaju svoju državu u Jordanu.
Palestinska područja sastoje se od više enklava međusobno razdvojenih područjima
naseljenim Izraelcima, ili izraelskim vojnim poligonima, kako u Pojasu Gaze, tako i na
Zapadnoj obali. Pojas Gaze, osim s Izraelom, graniči s Egiptom i Sredozemnim morem.
Naziv Zapadna obala odnosi se na zapadnu obalu rijeke Jordan. Premda to područje graniči s
jedne strane s Izraelom a s druge s Jordanom, kontrolu granice s Jordanom ima Izrael.
Valja napomenuti kako državne strukture ili djelomično nedostaju ili nisu do kraja
ustrojene. Od 1974. PLO ima status promatrača pri Ujedinjenim narodima. Od sredine 1998.
palestinski predstavnik ima pravo sudjelovanja u raspravama u UN-u. Osim toga, Palestina je
i članica Arapske lige. Premda nije priznata od strane Zapadnih zemalja, danas u svijetu ipak
postoje brojna palestinska diplomatska predstavništva, ali s razlicitim diplomatskim statusom.
Tako npr. u Jordanu palestinsko predstavništvo ima rang veleposlanstva, dok se u Helsinkiju
palestinsko predstavništvo zove generalno izaslanstvo.
1
Pojas Gaze i Zapadna obala dijelovi su Palestinske Narodne Samouprave, Palestinskih autonomnih područja.
2
Narodna vlast nad dijelom oslobođenog palestinskog teritorija (1974.-1988.)
1974.g. dogodila se prekretnica: Arafat je počeo napuštati koncept oružane borbe i potpunog
oslobođenja u korist diplomatskog dogovora. Te godine PLO je na sastanku na vrhu
konferencije Arapske lige priznat kao jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda; a u
studenom iste godine Opća skupština UN-a priznala je PLO kao predstavnika Palestinaca i
dala mu status promatrača.
Dvodržavno rješenje (1988.-)
Kao što sam već rekla, 1988.g.. proglašena je Palestinska država na Zapadnoj obali i pojasu
Gaze. Nakon toga PLO je promjenio svoju poziciju: priznao je Izraelu zakonsko pravo na
postojanje, odrekao se terorizma kao sredstva za svoje ciljeve, prihvatio Rezoluciju Vijeća
sigurnosti 242 (koja priznaje pravo Palestinaca na samoodređenje i poziva na zamjenu
teritorija za mir), te Rezoluciju 338.
Mirovni je proces krajem prošlog stoljeca prekoracio rokove postavljene za pojedine
faze te na kraju zapao u slijepu ulicu. Da bi se mirovni proces održao, predsjednik Clinton je
2000. godine sazvao Summit na vrhu u Camp Davidu. Summit je propao, a uslijedio je
dolazak Ariela Sharona na vlast te provokacije na Brdu hrama što je sve zajedno označilo
početak kraja mirovnog procesa. Brojne su sporne točke o kojima dvije strane tijekom
pregovora u Camp Davidu nisu uspjele postici dogovor.
2
2.2. JASER ARAFAT (1929.- 2004.)
Jaser Arafat bio je
palestinski politički i vojni vođa, čelnik Palestinske oslobodilačke
organizacije. Odrastao u Kairu i Jeruzalemu, kao mladić se borio u prvom izraelsko-arapskom
ratu 1948. godine. Diplomirao na Kairskom sveučilištu 1956. godine te je prošao i obuku za
fedajina, palestinskog komandosa. U ratu 1956. godine služio je u egipatskoj vojsci na Suezu,
1958. godine osnovao je pokret Al Fatah. Radeći kao inženjer u Kuvajtu, organizirao je
ubacivanje fedajina na izraelski teritorij. Predsjednik PLO-a postao je 1964. godine. Pod
njegovim vodstvom on ideološki zakreće od panarabizma ka palestinskom nacionalizmu.
Nakon što je Arapska liga priznala PLO kao jedinog predstavnika palestinskih Arapa, Arafat
je radio na međunarodnom priznanju te je PLO dobio mjesto u Ujedinjenim narodima.
2
www.israelipalestinianprocon.org
4
Osamdesetih je ubrzano mijenjao image gerilca u ozbiljnog državnika. Tijekom Zaljevskog
rata Arafat je podupirao Irak, što je uvelike narušilo njegov međunarodni kredibilitet. Nakon
dugotrajnih pregovora potpisao je u Washingtonu 1993. godine mirovni sporazum s Izraelom
kojim je ustanovljena palestinska samouprava na obali, a Arafat je postao predsjednik
Palestinskog nacionalnog vijeća. Zastojem mirovnog procesa i početkom Druge Intifade
2000. godine Arafat se u nekoliko navrata obračunao s palestinskim radikalima, zbog čega je
izgubio podršku dijela Palestinaca. Na drugoj strani ga je Izrael optuživao da vuče konce vala
terorističkih napada. Izraelski pritisak na Arafata kulminirao je vojnim uništenjem palestinske
samouprave, a u prosincu 2001. godine i opsadom Arafatove rezidencije u Ramallahu. Umro
je u pariškoj bolnici u studenom 2004. godine.
3. IZVORI IZRAELSKO-ARAPSKIH SUKOBA
Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim
liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No,
razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Kako bi osigurala prevlast na Bliskom istoku,
Velika Britanija je za Prvog svjetskog rata podržavala, te indirektno financirala naseljavanje
velikog broja Židova u Palestini. Ubrzo nakon kraja rata pokazalo se da je Velika Britanija
vodila tajnu politiku i ista obećanja davala Arapima i Židovima. Obećanja dana Židovima i
Arapima tijekom Prvog svjetskog rata bila su nesuglsna i oprečna; u najboljem slučaju
nerealna; u najgorem neiskrena! A sve zbog promicanja vlastitih sebičnih interesa na tom
području!
Kako su napetosti između ta dva naroda jačale, a sukobi bivali sve češći, Velika
Britanija je shvatila da zbog jačanja nezadovoljstva Arapa u Palestini i susjednim državama
više ne može voditi procionističku politiku, te se od nje ogradila. Kako bi smirila napetosti,
podijelila je prvotni prostor mandata na arapski Transjordan i Palestinu. Taj potez izazvao je
buru nezadovoljstva među Židovima kojima je bilo zabranjeno useljavanje na prostor
Transjordana. Dolazi do jačanja disidentskih židovskih pokreta i započinje židovski otpor
britanskoj kontroli u Palestini. Terorističke akcije obiju strana i sve žešći sukobi doveli su do
toga da je 1947.g. Velika Britanija prepustila mandat novoosnovanom UN-u. Kao rješenje
sukoba, UN je predložio plan podjele palestinskog teritorija na židovsku i arapsku državu.
Židovi su taj plan prihvatili, no Arapi su ga kategorički odbili proglasivši ga nepravednim i
5
