Odlomak

Semplovanje / Remiksing / Open Source
Nova medijska kultura sa sobom donosi veliki broj novih modela autorstva, koji svi uključuju različite oblike saradnje. Naravno, autorska saradnja nije jedinstvena za nove medije: tradicionalni slikarski studiji koji se sastoje od majstora i pomoćnika , muzički orkestri ili savremene filmske produkcije koje poput srednjevekovnih katedrala obuhvataju hiljade ljudi koji sarađuju tokom značajnog vremenskog perioda. U stvari, ako gledamo istorijski, primetićemo da je autorska saradnja pre pravilo, a ne izuzetak. Nasuprot tome, romantični model usamljenog samostalnog autora zauzima jako malo mesto u istoriji ljudske kulture. Novi mediji međutim nude neke nove varijacije na prethodnim oblicima saradnje autora. U ovom eseju ću pogledati neke od ovih varijacija. Pokušaću da ih posmatram ne u izolaciji vec u širem kontekstu savremenih kulturnih ekonomija. Kao što ćemo videti, novi mediji i industrija kulture sistematski uvode nove vrste autorstva, novi odnos između proizvođača i potrošača, kao i nove modele distribucije, pristupajući kao avangarda u kulturnoj industriji.

1. Saradnja različitih pojedinaca i / ili grupa

Najčešće pominjana vrsta autorskih prava u novim medijima je saradnja (preko mreže ili lično, u realnom vremenu ili ne) između grupa umetnika koje stvaraju novi medijski rad/ događaj / “projekat” .Vrlo često, kao produkt ove saradnje ne postoje realni objekti ili događaji, ali to nije presudno. Ljudi upoznaju ljude sa sličnim idejama i intresovanjima i počinju projekte. O tome možemo da razmišljamo kao o sub-kulturi, kao i da proizvodi te saradnje vrlo često neće dovesti do ‘remek dela”, ali definitivno imaju uticaj na to kako ljudi i organizacije komuniciraju u savremenom dobu. Novi kulturološki oblici omogućeni novim medijima dozvoljavaju nove oblike društvene komunikacije. Ukratko, mrežom je omogućen proces saradnje i to je dragocen oblik savremene kuture, bez obzira da li je rezultat stvaran “objekat” ili ne.
2. Interaktivnost kao loša komunikacija između autora i korisnika

U prvom delu 1990-tih godina, kada je interaktivnost bila novi termin, često je tvrđeno da interaktivno umetničko delo podrazumeva saradnju između autora i korisnika. Da li je to istina? Pojam saradnje podrazumeva neko zajedničko razumevanje i zajedničke ciljeve između saradnika, ali u slučaju interaktivnih medija su često odsutni. Pošto autor dizajnira rad, on / ona nema pojma o pretpostavkama i namerama određenog korisnika. Takav korisnik, dakle, ne može se baš nazvati saradnikom autora. Sa druge strane, korisnik dolazi do novog umetničkog medija često i ne zna ništa o ovom poslu, što bi trebalo da uradi, šta mu je radno okruženje, itd. Za ovog korisnika dakle, autor nije stvarno saradnik. Umesto saradnika, autor i korisnik mogu se smatrati totalnim strancima, koji ne dele zajednički kod komunikacije.
Dok interaktivnost u umetnosti novih medija često dovodi do “loše komunikacije” između autora i korisnika, komercijalna kultura koristi interaktivne povratne sprege da se osigura da ne dodje do loše komunikacije. To je uobičajeno za filmske producente koji testiraju gotov film pred uzorkom gledalaca koji predstavljaju ciljnu grupu, a onda koriste povratne informacije da mogu da izmene film kako bi krajnji gledalac shvatio suštinu ili poruku filma.U ovoj praksi, gledaocima se ne predstavlja više verzija priče, već jedna koja se smatra da će gledaocu biti najprijemčivija.

3.. Autorstvo kao izbor iz menija

Ovu vrstu autorstva, na jeziku novih medija, koji se odnosi na profesionalne dizajnere i korisnike možemo naći u knjizi Lev-a Manovich-a “Jezik Novih Medija”. Proces dizajniranja u novim medijim obuhvata izbor različitih softverskih paketa, baza podataka, medijskih sredstava i sl. Shodno tome krorisnik se može osećati kao pravi umetnik jer mu je omogućeno da stvori profesionalno okruženje za rad izborom iz nekoliko menija. Primer takvog autorstva su sajtovi na kojima korisnici mogu da izrade razglednice ili čak kratak film izborom iz menija (slika ili zvuk). Pre tri decenije Roland Barthes definiše kulturni tekst kao “tkivo citata”. Mi sad znamo da tekst nije skup reči koje izražavaju jednu teološku misao, već je višedimenzionalni prostor u kome se niz spisa stapa i sukobljava. Tekst je tkivo citata izvučeno iz nebrojanih centara kulture. U softverskom okruženju ovi citati ne moraju da predstavljaju nešto što je korisnik doživeo, pročitao, čuo ili video, već mogu doći direktno iz neke baze podataka medijskih sredstava ili se mogu pronaći na internetu što korisnika čini udaljenim samo jedan klik.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Informacione tehnologije

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari