Odlomak

UVOD

Pitanje svih mogućih aspekata razlikovanja, prepoznavanja i identifikacije javlja se još u dalekoj prošlosti. U plemenskom ustavu prvobitne zajednice, članove plemena koji su se ogrešili o plemenska pravila uz progon kao meru s vrlo izvesnom smrtnošću (nije se moglo preživeti sam, bez vatre, hrane i lovačke opreme), određivalo se i označavanje istih sakaćenjem, ožiljcima ili žigosanjem, kako bi svi znali da se radi o prognaniku, pa ga obično, nakon što je prepoznat kao takav, nije prihvatalo ni jedno drugo pleme.
Pojedine metode identifikacije koristile su se i u humanije svrhe, pa je poznato da su prije četiri hiljade godina u pisanim dokumentima Asiraca i Vavilonaca kao znak pisca i dokaz autorstva na dokument otiskivani otisci papilarnih linija prsta (tzv. Supur), a još stari Kinezi daktiloskopirali su novorođenčad kako bi izbegli zamenu dece.
U novom veku, a posebno razvojem humanističkih i prirodnih znanosti došlo je do procvata brojnih metoda koje su trebale pridoneti identifikaciji, prepoznavanju i razlikovanju određenih osoba. Pre svega radi se o apliciranju medicinskih nauka u području kriminalističke identifikacije osoba i o traseološkoj identifikaciji.
Reč identifikacija je izvedena od latinske reči identitas što znači istovremenost, odnosno utvrđivanje identiteta određene osobe.
Identitet predstavlja skup nepromenljivih obeležja koja poseduje određena osoba ili predmet, a prema kojima se ona mogu razlikovati od svih drugih. Taj skup obeležja, odnosno individualnih karakteristika predstavlja individualnost.
POJAM I OBELEŽJA KRIMINALISTIČKE IDENTIFIKACIJE
Kriminalistička identifikacija predstavlja kriminalistički postupak utvrđivanja identiteta objekata, stvari, lica i leševa po neponovljivom skupu individualnih pravnih fizičkih i faktičkih obeležja.
Identifikacija osoba je utvrđivanje istovetnosti nepoznatog s ranije poznatim, na osnovu određenih identifikacijskih obeležja. To je postupak upoređivanja određenog broja identifikacijskih obeležja, pri čemu se ustanovljava podudarnost ili različitost između objekata koji se upoređuju.
Postupak identifikacije je vezan za stvaranje slike odrđene ličnosti u našoj svesti, kada se upoređivanjem sa ranije upamćenim likovima osoba vrši selekcija, pa se ta ličnost identifikuje na osnovu njegovih karakterističnih osobina. Da se zaključiti da je za kriminalističku identifikaciju neophodno da se svaki objekt, ličnost ili predmet, identifikuje na osnovu dovoljnog broja identifikacionih obeležja na osnovu kojih se zaključuje da ga one izdvajaju od ostalih objekata. Da bi se neko obeležje moglo koristiti u procesu identifikacije treba zadovoljiti sledeće zahteve:
– univerzalnost (da ga poseduje svaka osoba)
– individualnost ili originalnost (da je različito kod svake osobe)
– trajnost i nepromenljivost
– mogućnost izdvajanja iz ukupnosti obeležja (zbog mogućnosti stvaranja baza i komparacije)
– jednostavno prikupljanje i korišćenje.
Kriminalistička identifikacija zahteva i ispunjenje osnovnih uslova identifikacije koji obuhvataju naučnost, tačnost i nesumnljivost porekla.
Kod rasvetljavanja krivičnih dela nastaje problem identifikacije izvršilaca krivičnih dela i ostalih učesnika (lica, stvari i dr.). Kako objekti identifikacije poseduju obeležja koja su bitna u procesu rasvetljavanja krivičnog dela, takva identifikacija predstavlja kriminalističku identifikacju.
Utvrđivanje identiteta lica obavlja se biometrijskom identifikacijom koja se zasniva na fiziološkim osobinama i osobenostima ponašanja određene osobe , dakle, na prepoznavanju obrazaca ponašanja, prepoznavanju određenih biometrijskih karaktera, i upoređenju istih sa uzorkom.
Treba znati da je osnovni uslov za primenu biometrijske identifikacije mogućnost da se telesne i druge karakteristike lica mogu koristiti u postupku automatske identifikacije.
Sva identifikaciona obeležja se mogu podeliti na opšta i posebna.
Opšta identifikaciona obeležja su ona kada se jedno obeležje javlja kod svih objekata jedne unapred određene grupe (npr. svaki automobil ima motor), a posebna identifikaciona obeležja su kada se jedno obeležje ne javlja kao izraz njegove grupne pripadnosti (npr. različita oštećenja slova pisaće mašine).

Identifikaciona obeležja se mogu svrstati u sledeće grupe:
a) pravna obeležja;
b) faktička obeležja; i
c) fizička obeležja.
Pravna obeležja se dobijaju na osnovu zakonskih odredbi. To su: ime i prezime, mesto prebivališta, državljanstvo itd. Ova obeležja se mogu legalno, zakonskim normama, menjati, ali pojedinačno ne mogu biti siguran pokazatelj identifikacije.
Faktička obeležja se stiču momentom rađanja i ne mogu se menjati nikakvim zakonskim normama, mada su u tesnoj vezi sa pravnim obeležjima i mogu se dopunjavati prilikom identifikacije. Takva obeležja su: datum rođenja, datum smrti, ime roditelja, itd.
Kod predmeta faktička obeležja su, npr. mesto proizvodnje.
Fizička obeležja predstavljaju karakteristike koje su osnov svake identifikacije bez obzira da li se radi o licu ili predmetu. Ova obeležja kod lica su pre svega nepromenljiva (npr. boja očiju, crteži papilarnih linija itd.), a neka od njih mogu biti i promenljiva (npr. ljudi vremenom stare i crte lica im se menjaju).
Kod predmeta su neka fizička obeležja promenljiva (npr. boja vozila automobila), a neka su nepromenljiva (npr. oblik automobila).

Rating: 5.0/5. From 1 vote.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari