Kriminalističko fotografiranje

1. UVOD

Nakon pojave prve fotografske snimke 1838. godine, uznapredovao je razvitak tehnike fotografiranja i izrade fotografija. Ubrzo nakon otkrića fotografije uočen je veliki potencijal fotografske metode u istraživanjima kaznenih dijela i u otkrivanju počinitelja, ali i u drugim policijskim poslovima.
Fotografija je objektivna, čovjek je na prvi pogled može bolje razumjeti od pisane riječi, trajna je, a postupak od snimanja do dobivanja fotografije relativno je brz i fotografije se mogu umnažati. Prva poznata primjena fotografije u policiji bila je 1843. godine, samo pet godina nakon izuma fotografije.
U prvim kriminalističkim fotolaboratorijima organiziranim u sklopu Scotland Yarda (1872.) i pri policijskoj prefekturi u Parizu (1874.) već su se redovito fotografirale osobe u svrhu registracije i identifikacije.
Začetnici kriminalističke fotografije su Bertillon, koji je razvio sustav identifikacijske fotografije, te Reiss, koji je osnovao katedru sudske fotografije na sveučilištu u Lousanni (danas se tamo nalazi jedan od najpoznatijih i najopremljenjih kriminalističkih instituta).
Bilješke lica mjesta koje je netaknuto neće se pokazati korisnim samo u toku istrage u datom momentu, nego i tokom krivičnog postupka, u smislu prezentacije lica mjesta i u svrhu lociranja fizičkih dokaza.
Fotografije, skice i bilješke su tri metode za fiksiranje lica mjesta. U idealnim okolnostima sve bi trebale biti zastupljene, međutim, česta ograničenja po pitanju osoblja i financija, mogu onemogućiti uzimanje fotografija na svakom mjestu zločina, no sagledavši značaj ovih dokumenata, ne postoje razlozi za nepravljenje skica, bilješki i kriminalističke fotografije na licu mjesta.
2. KRIMINALISTIČKA FOTOGRAFIJA

Kriminalistička fotografija predstavlja sveukupnost naučnih dostignuća, metoda i tehničkih sredstava iz oblasti fotografije, koji se u kriminalističkoj tehnici primjenjuju za prikupljanje i ispitivanje materijalnih dokaza, kao i za preduzimanje drugih radnjii mjera u cilju otkrivanja, razjašnjavanja i dokazivanja krivičnih dijela.
U kriminalistici se uz pomoć fotografije na jednostavan način, autentično i trajno fiksiraju vizuelne karakteristike izabranog objekta fotografiranja (određenog lica,prostora,predmeta,tragova ili događaja).
Da bi kriminalistička fotografija adekvatno služila svojoj namjeni,tj. kako bi se primjenom kriminalističke fotografije dobili odgovarajući snimci sa određenim karakteristikama, u okviru kriminalističke tehnike izučavaju se specijalne metode i načini fotografiranja, koji se ogledaju u posebnim pravilima i uputstvima u izboru i upotrebi tehničkih sredstava za fotografiranje.
Kriminalistička fotografija se primjenjuje u poslovima registracije i identifikacije lica, stvari i događaja, zatim u operativnim zadacima i u istražnoj tehnici.
Prilika da se trajno zabilježi lice mjesta u svom originalnom stanju ne smije biti izgubljena, mada će kriminalist imati limitirano vrijeme da radi na licu mjesta u prvobitnom, tj. neokrnjenom stanju.
Bilješke lica mjesta koje je netaknuto neće se pokazati korisnim samo u toku istrage u datom momentu, nego i tokom krivičnog postupka, u smislu prezentacije lica mjesta i u svrhu lociranja fizičkih dokaza. Fotografije, skice i bilješke su tri metode za fiksiranje lica mjesta.
U idealnim okolnostima sve bi trebale biti zastupljene, međutim, često ograničenja po pitanju osoblja i financija, mogu onemogućiti uzimanje fotografija na svakom mjestu zločina, no sagledavši značaj ovih dokumenata, ne postoje razlozi za nepravljenje skica, bilješki i kriminalističke fotografije na licu mjesta.
Fotografija sa lica mjesta nikada nije mnogo. Među njima se moraju naći one koje ilustruju svaki opis lica mjesta, trag ili predmet koji su dati u zapisniku.