Odlomak

1. POJAM, FUNKCIJA I KARAKTERISTIKE KRIVIČNOG PRAVA
Krivično pravo se može definisati kao sistem zakonskih pravnih propisa kojima se određuju krivična djela i krivične sankcije, kao i osnovi i uslovi za primjenu krivičnih sankcija prema učiniocima krivičnih djela u cilju zaštite ličnih sloboda i prava čovjeka, te drugih prava i društvenih vrijednosti zagarantovanih i zaštićenih Ustavom BiH i međunarodnim pravom. Ono predstavlja onaj dio pravnog sistema čija je osnovna funkcija zaštita društva od kriminaliteta, obezbjeđivanje uslova za zajednički život ljudi u društvu organizovanom u državi kao najvišem obliku društvene organizacije. Da bi se ta funkcija ostvarila, krivičnim pravom se određuje koja ljudska ponašanja predstavljaju krivična djela, koje krivične sankcije i pod kojim uslovima se mogu primjenjivati prema učiniocima takvih djela.
Krivično pravo sadrži materijalni i formalni elemenat. Materijalni elemenat, tj. sadržinu krivičnog prava čini određivanje krivičnog djela, krivične odgovornosti i krivične sankcije u cilju ostvarenja zaštite. Formalni elemenat se ogleda u tome što se i krivična djela i krivične sankcije, kao i uslovi za njihovu primjenu mogu određivati samo zakonom, što znači da je krivično pravo zakonsko pravo. Materijalna karakteristika krivičnog prava sastoji se u njegovoj funkciji zaštite najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti određene države. Ta zaštita se ostvaruje propisivanjem, izricanjem i izvršavanjem sankcija koje imaju prinudni karakter, a koje se primjenjuju prema učiniteljima krivičnih djela kojima se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti.
Krivično pravo ima za cilj ostvarenje dvije funkcije: statičku i dinamičku. Statička funkcija predstavlja zaštitu i osiguranje najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti od njihovog povrjeđivanja ili ugrožavanja činjenjem krivičnih djela od strane pojedinaca ili grupa, tj. očuvanje postojećih odnosa, a dinamička funkcija sastoji se u praćenju dinamike i razvoja društvenih odnosa i učestvuje u njihovom mijenjanju i unapređivanju. Funkcija krivičnog prava BiH je osiguranje i zaštita ličnih sloboda i prava čovjeka, te drugih prava i društvenih vrijednosti koje su zagarantovane i zaštićene Ustavom BiH i međunarodnim pravom. Dva su osnovna objekta zaštite: čovjek i društvo, odnosno država.
Krivično pravo se dijeli na: materijalno, procesno i izvršno. Materijalno predstavlja  sistem zakonskih pravnih propisa kojima se određuje pojam i karakteristika krivičnih djela, sistem krivičnih sankcija i osnovni uslovi  za utvrđivanje krivične odgovornosti i kažnjivosti. Procesno pravo kao sistem zakonskih pravnih propisa određuje pojam i vrste procesnih subjekata, procesna načela i tok krivičnog postupka. Izvršno krivično pravo određuje postupak, način i uslove izvršenja izrečenih krivičnih sankcija od strane krivičnog suda.
Materijalno krivično pravo se dijeli na: opšte i posebno. Opšti dio materijalnog krivičnog prava uređuje osnovne pojmove i institute krivičnog prava uopšte: krivična djela, krivične odgovornosti i krivične sankcije. Posebni dio materijalnog krivičnog prava određuje pojam i karakteristike osnovnih privilegovanih i kvalifikovanih oblika i vidova ispoljavanja pojedinih krivičnih djela.
Zavisno od izvora, krivično pravo se dijeli na: nacionalno (interno) i međunarodno. Izvori nacionalnog krivičnog prava su: domaći krivični zakoni (KZ RS, KZ FBiH, KZ BiH, KZ Distrikt Brčko), a izvori međunarodnog krivičnog prava su: međunarodni pravni akti (Statut Haškog tribunala, Statuti tribunala za: Ruandu, Siera Leone, Istočni Timur, Irak…). Nacionalno krivično pravo se može podijeliti na osnovno i dopunsko. Osnovno krivično pravo je sadržano u krivičnim zakonima, dok dopunsko ili sporedno krivično pravo čine krivičnopravne odredbe sadržane u drugim zakonima koji uređuju odnose u drugim oblastima prava.

 

 

 

2. IZVORI KRIVIČNOG PRAVA (pojam, vrste, značaj)
Izvore krivičnog prava možemo podijeliti na: materijalne i formalne. Pod izvorom krivičnog zakona u formalnom smislu podrazumjevaju se pravni akti koji sadrže krivičnopravne norme kojima se određuju krivična djela i krivične sankcije. U materijalnom smislu izvor krivičnog prava predstavljaju društveni odnosi regulisani putem krivičnopravnih normi.
Osnovni, glavni izvor krivičnog prava, koje se zasniva na načelu zakonitosti krivičnog djela i kazne, jeste zakon. Najznačajniji izvor krivičnog prava kod nas je krivični zakon ili krivični zakoni. Na nivou BiH to je krivični zakon BiH, u entitetima KZRS i KZFBiH, a u Brčko Distriktu – KZ Brčko Distrikta. Pored zakona se kao posredni i dopunski izvori mogu javljati i drugi pisani propisi. Oni imaju karakter izvora krivičnog zakona samo kada se zakon na njih poziva, a to su: normativni akti državnih organa, međunarodni ugovori, običajno pravo, sudska praksa i pravna nauka.
ZAKON je osnovni i glavni izvor u krivičnom pravu BiH. Krivična djela i krivične sankcije mogu biti određene samo zakonom. Osnovni izvor krivičnog prava je krivični zakon. Taj osnovni izvor u BiH čine četiri krivična zakona: KZBiH, KZRS, KZFBiH i KZ Distrikta Brčko. Pored osnovnog krivičnog prava postoji i dopunsko krivično pravo čiji su izvor zakoni iz drugih oblasti koji sadrže krivičnopravne odredbe. Tim zakonima predviđena su krivična djela i kazne kojima se osigurava poštovanje tih propisa, tj. zaštita onih društvenih odnosa koji su predmet njihove regulative.
PODZAKONSKI AKTI – niži normativni akti ne predstavljaju neposredne izvore krivičnog prava, jer se njima ne mogu statuirati opšte krivičnopravne ustanove, niti se mogu propisivati krivična djela i krivične sankcije, što nalaže načelo zakonitosti. Ipak, oni se mogu javljati kao posredni, odnosno dopunski izvori krivičnog prava, što je prvenstveno slučaj kod tzv. blanketnih krivičnih djela. To su ona krivična djela čije zakonsko biće u krivičnom zakonu nije u potpunosti određeno, pa u takvim slučajevima sam zakon upućuje na neke druge propise i tek uz korištenje tih propisa moguće je utvrditi definitivno u čemu se sastoji takvo krivično djelo. Ovo su posredni izvori krivičnog prava, za razliku od zakona koji je neposredan izvor, odnosno, oni imaju karakter izvora krivičnog prava samo ukoliko krivični zakon putem blanketnih dispozicija na njih upućuje.
SUDSKA PRAKSA, NAUKA, OBIČAJNO PRAVO – sudska praksa, običaji i teorija krivičnog prava imaju veliki značaj za krivično pravo, ali oni ne predstavljaju izvore krivičnog prava, jer bi to bilo u suprotnosti sa načelom zakonitosti. Kod nas sudska praksa nije stvaralac, već samo tumač zakona. Ipak, u suštinskom smislu sudska praksa ima izuzetan značaj ne samo u primjeni već i u stvaranju krivičnog zakonodavstva (kreativna uloga sudske prakse). U primjeni krivičnog zakona sudska praksa ima veliki značaj posebno u utvrđivanju sadržaja pojedinih krivičnopravnih normi i njihovog prilagođavanja novim životnih potrebama i uslovima. Ona, u jednom širem i suštinskom smislu, kao osnova za rješavanje određenih slučajeva ima značaj funkcionalnog izvora krivičnog prava.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari