Odlomak

Lokalna samouprava u Hrvatskoj

1. Uvod
Hrvatska je položajem srednjeevropska, mediteranska i balkanska zemlja u kojoj živi 4,2 miliona stanovnika. Graniči se sa Slovenijom i Mađarskom na severu, na istoku sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, na zapadu sa Italijom. S obzirom da je obalna država veći deo teritorije na jugu graniči sa Jadranskim morem. Po broju stanovnika Hrvatska je treća zemlja po veličini.
Kao nezavisna država postoji od raspada SFRJ. U Organizaciju ujedinjenih nacija je primljena 1992. godine. Devedesetih godina nakon prelaska iz jednostranačkog u višestranački politički sistem stvaraju se temelji za proširenje lokalne samouprave. Hrvatska 1992. godine prihvata načela i institute Evropske povelje o lokalnoj samoupravi a 1998. godine utvrđen je prečišćen tekst Ustava gde je građanima zagarantovano pravo na lokalnu samoupravu. Jedinice lokalne samouprave mogu biti opštine, kotari i gradovi. Kotari su teritorijalno manje od županije a veće od opštine.
Jedinice lokalne samouprave su nezavisne i samostalne u obavljanju svojih poslova u skladu sa statutom i zakonom i podležu samo proveri zakonitosti u svom radu. 15

Lokalna samouprava je autonoman sistem upravljanja lokalnim zajednicama, osnovanim na užim delovima državne teritorije. Lokalna samouprava istovremeno je osnovna organizacija vlasti. Razvijenost lokalne samouprave je i jedan od uslova demokratije i pravne države. Kako je samoupravljanje lokalnim zajednicama obično garantovano Ustavom, za državu ono znači obavezu da stvori uslove za kontinuirano funkcionisanje lokalne zajednice kao celine.

Ustavom Republike Hrvatske propisano je da je u Republici Hrvatskoj državna vlast postavljena na načelu podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a ograničena je Ustavom zagarantovanim pravom građanima na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Jedinice lokalne samouprave su gradovi (127) i opštine (428). U gradovima građani biraju Gradsko veće koje bira gradonačelnika i Gradska skupština kao izvršne organe i koordinaciju gradske uprave u kancelarijama.

U opštinama Opštinsko veće bira općinskog načelnika i Skupštinu opštine.
Grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, ima poseban status grada i županije, tako da je u Republici Hrvatskoj ukupno 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

15 .http://daz.hr/arhol2/prilog-poznavanju-sustava-lokalne-i-podrucne-regionalne-uprave-i-samouprave-u-republici-hrvatskoj-od-1990-do-2004-godine/.

2. Istorijski razvoj lokalne samouprave

Konstantin Porfirogenit prvi put sredinom 10. veka na području današnje Dalmacije i zapadne Bosne spominje 11 župa. Treba napomenuti da su tada Istra, Dalmacija, Kvarnerska ostrva, Međumurje i Baranja bile pod upravom Beča i Budimpešte tako da su to bile mađarske županije.
Županije su postojale i za vreme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ali su Vidovdanskim ustavom ukinute 1921. godine.
Ustavom iz 1990. godine građanima je zajamčeno pravo na lokalnu samoupravu. Ustavom iz 2000. godine građanima se jemči pravo na lokalnu i regionalnu samoupravu. Prvi zakon o teritoriji županija, gradova i opština donet je 1992. godine kao i Zakon o lokalnoj samoupravi i Gradu Zagrebu. Put kojim je Hrvatska išla u razvijanju lokalne samouprave, a time i jačanju lokalne demokratije dovodilo je do usitnjavanje lokalnih jedinica i nedovoljno kvalitetno utvrđivanje njihovog delokruga kao samoupravnih jedinica. Postojanje malih lokalnih jedinica sa nedovoljnim finansijskim potencijalom u početku, sprečavalo je da lokalna samouprava preuzme poslove i ovlašćenja. Zakonodavcu je ta činjenica ujedno i služila kao argument za zadržavanje poslova u nadležnosti organa državne uprave. Tek kategorizacijom lokalnih jedinica i dodelom statusa velikih gradova učinjen je značajan korak prema decentralizaciji poslova, ovlašćenja i finansijskih sredstava za lokalne jedinice.
Od druge polovine 20. veka pa do danas Hrvatska je imala i jednostepeni i višestepeni organizovanu lokalnu samoupravu. Praksa je pokazala da je sadašnji višestepeni sistem više posledica loše utvrđenih kriterijuma prilikom određivanja statusa grada nego racionalnih odluka o biti primenjenog rešenja. Dilema jedan tip lokalnih jedinica ili više tipova lokalnih jedinica temelji se na pitanju trebaju li gradovi, kao specifični oblik ljudskog delovanja, različit od ostalih, zatim ruralna naselja, imati poseban pravni status u sistemu lokalne samouprave.
Moguće je postojanje i više tipova lokalnih jedinica ako se pojedina, najčešće gradska naselja, međusobno dalje definišu. Kod tog oblika organizovanja lokalne samouprave polazi se od pretpostavke da između različitih tipova lokalnih jedinica postoji razlika, dakle reč je o sistemima u kojima je stepen urbanizacije relativno niži, pa se smatra da je takvo definisanje opravdano. Budući da se u gradskim naseljima, za razliku od ruralnih opština, moraju obavljati poslovi koji su specifični za gušće naseljena područja.
Najveći je i svakako najteži zadatak u budućnosti je potrebna finansijska sredstva koja će država prenositi na lokalne jedinice.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari