Bosna i Hercegovina

BRČKO DISTRIKT

BOSNE I 

HERCEGOVINE

Internacionalni 

univerzitet

Brčko

Босна и Херцегoвина

БРЧКО ДИСТРИКТ

БОСНЕ И 

ХЕРЦЕГОВИНЕ

Интернационални 

универзитет Брчко

PRAVNI FAKULTET-OSNOVNE STUDIJE

Tema:Međunarodni sud pravde

(Seminarski rad)

Predmet: Međunarodno javno pravo 

_____________________                                                     _________________________

Brčko, novembar 2015.

background image

1

Uvod

Tema koju ćemo obrađivati za ovaj seminarsi rad iz predmet Međunarodo javno pravo 

jeste „ Međunarodni sud pravde “. U ovom seminarskom radu nastojat ćemo objasniti značaj 
Međunarodnog suda pravde, zatim nadležnosti Međunarodnog suda pravde kao i postupke 
koji se odvijaju pred Međunarodnim sudom pravde. U samom uvodnom dijelu nastojat ćemo 
reći nešto o  samom nastanku „ Međunarodnog suda pravde“ i njegovom radu.

Međunarodni sud pravde (obično nazivan Svjetski sud ili MSP; engleski: International 

Court of Justice; francuski:Cour internationale de justice) je glavni sudski organ Ujedinjenih 
nacija. 
  Sjedište   suda   je   u Palati   mira u Hagu,  Holandija.   Osnovan   je 1945.   godine   prema 
odredbama Povelje Ujedinjenih nacija, a počeo je sa radom 1946. kao naslednik Stalnog suda 
za   međunarodno   pravo
.   Statut   Međunarodnog   suda   pravde,   sličan   statutu   njegovog 
predhodnika, je glavni konstitutivni dokument koji ustanovljava i reguliše rad Suda. MSP ne 
treba mješati sa  Međunarodnim krivičnim sudom, koji takođe potencijalno ima „globalnu“ 
nadležnost. Engleski i francuski su dva zvanična jezika suda.

Rad   Suda   karakteriše   širok   opseg   sudskih   aktivnosti.   Glavna   funkcija   je 

rješavanje pravnih sporova podnijetih od strane  država   i davanje pravnih savjeta podnijetih 
od   strane   ovlaštenih   međunarodnih   organa   i   agencija.   Broj  parnica pred   MSP-om   je   bio 
relativno mali, ali od 1980ih je očito jačala volja da se koristi Sud, naročito međuzemljama u 
razvoju, 
  iako   su   se Sjedinjene   Države povukle   od   prisilnog   sudstva   1986.,   što   znači   da 
priznaju nadležnost suda od slučaja do slučaja.

2

1.Međunarodni sud pravde

Međunarodni   sud   pravdje   je   glavni   sudski   i   jedan   od   šest   najvažnijih   organa 

Ujedinjenih nacija. Međunarodni sud pravde djeluje u skladu sa Statutom koji je zasnovan na 
Statutu Stalnog suda međunarodne pravde i sastavni je dio Povelje UN.  Od 1946. godine, 
kada   je   zamjenio   Stalni   sud   međunarodne  pravde   osnovan   pod   pokroviteljstvom   Društva 
naroda, Međunarodni sud pravde  deluje kao nezavisno sudsko tjelo u čiju nadležnost spada 
rešavanje sporova između država i davanje savjetodavnih mišljenja o pravnim pitanjima.

Njegovo osnivanje predstavlja vrhunac dugog razvoja mirnog rešavanja sporova, tako da 

je danas sudsko rešavanje sporova široko prihvaćen i utemeljen način mirnog rešavanja sporova.

Prve ideje o stvaranju jednog međunarodnog suda koji bi bio  nadležan ne samo za 

rešavanje sporova između država, već i za davanje  savjetodavnih   mišljenja   javile   su   se   u 
periodu   nakon   usvajanja   Haške  konvencije o mirnom rešavanju međunarodnih sporova od 
1899., odnosno  1907. godine i ustanovljavanja Stalnog arbitražnog suda 1900. godine, a  do 
osnivanja jednog takvog suda je došlo posle Prvog svetskog rata, kada je ustanovljen Stalni sud 
međunarodne pravde, prvi svjetski sud u povjesti. 

Pošto je Paktom Društva naroda bilo predviđeno osnivanje Stalnog  suda međunarodne 

pravde, Savjet Društva naroda je 1920. godine obrazovao Savjetodavni komitet pravnika koji 
je   imao   za   cilj   da   sačini   plan  konstituisanja   Stalnog   suda   međunarodne   pravde.   Plan 
konstituisanja je  iste godine bio podnijet na odobrenje Prvoj skupštini Društva naroda, da bi u 
rujnu 1921. godine na snagu stupio Statut Stalnog suda međunarodne pravde. 

             Značaj Stalnog suda međunarodne pravde se ogleda u tome što je dao veliki doprinos 
razvoju međunarodnog prava, a ono što je najznačajnije jeste da je Stalni sud učvrstio svijest o 
mogućnosti   i   potrebi   jednog  stalnog   međunarodnog   sudskog   organa   kao   dijela   političke 
organizacije međunarodne zajednice.

1

Izbijanje Drugog svjetskog rata je ozbiljno uticalo na rad Stalnog suda međunarodne 

pravde koji već nekoliko godina nije bio korišten u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo. Nakon 
poslednje   sjednice,   održane   4.   prosinca   1939.   godine,   Stalni   sud   međunarodne   pravde 
zapravo nije postupao ni u jednom sporu niti su održani izbori za sudije Suda. Sud se 1940. 
godine premjestio u Ženevu, a u sjedištu Suda u Hagu je ostao samo jedan sudija, zajedno sa 
nekoliko službenika njemačke nacionalnosti.

2

U ovakvim okolnostima postavilo se pitanje dalje sudbine Stalnog suda međunarodne 

pravde, jer je posle napuštanja ideje da se proširi nadležnost Stalnog suda postalo jasno da 
posle rata treba stvoriti novi sud koji bi bio zasnovan na Statutu Stalnog suda međunarodne 
pravde. Istovremeno, predloženo je da novi sud zadrži nadležnost za davanje  savjetodavnih 

1

 

S.Rosenne:

 The  Law  and  Practice  of  the  International  Court

, 1985, str. 12. 

(navedeno prema: Rodoljub Etinski,

 Međunarodno javno pravo

, Novi Sad, Centar za 

izdavačku delatnost Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 2004, str. 515.) 

2

 Izvor: http://www.icj-cij.org

background image

4

2.Sastav i organizacija suda

Međunarodni sud pravde se sastoji od 15 nezavisnih sudija. Oni nisu  predstavnici 

svojih država, već se biraju iz reda ličnosti visokih moralnih osobina koje ispunjavaju uslove da 
u   svojim   zemljama   zauzimaju   najviša  sudska   zvanja   ili   su   priznati   pravni   stručnjaci 
međunarodnog prava. 

Prilikom izbora sudija vodi se računa o tome da u Sudu preko sudija  budu zastupljeni 

najvažniji oblici civilizacije i glavni pravni sustavi, uz ograničenje da dvojica sudija ne mogu 
biti državljani iste države. Međutim,  i pored uslova po kome se sudije biraju bez obzira na 
državljanstvo, običaj je da se u Sud biraju državljani stalnih članica Savjeta bezbjednosti. 

Sudije Međunarodnog suda pravde biraju Generalna skupština i Savjet bezbjednosti 

UN sa liste kandidata koji su predloženi od strane nacionalnih grupa Stalnog arbitražnog 
suda. Članice UN koje nemaju predstavnike pri Stalnom arbitražnom sudu svoje kandidate 
predlažu preko nacionalnih grupa formiranih u tu svrhu od strane njihovih vlada.  Naime, 
najmanje tri mjeseca prije dana izbora Generalni sekretar UN pismeno obavještava članove 
Stalnog arbitražnog suda koji predstavljaju  stranke Statuta, kao i članove nacionalnih grupa 
onih država koje nisu  članovi Stalnog arbitražnog suda i poziva ih da u određenom roku 
predlože ličnosti koje su u stanju da se prime dužnosti sudija.

6

 

Prije nego što pristupe predlaganju kandidata, nacionalnim grupama se preporučuje da 

se posavjetuju sa svojim najvišim sudom, pravnim fakultetima, kao i sa svojim nacionalnim 
akademijama i nacionalnim odjeljcima međunarodnih  akademija koji se bave proučavanjem 
prava.

7

 Države koje su stranke Statuta, a koje nisu članice UN, imaju na osnovu rezolucije 

Generalne skupštine 264 (III) od 8. listopada 1948. godine ista prava kao i članice u pogledu 
kandidovanja lica za sudije Međunarodnog suda pravde.

8

 Na osnovu primljene liste kandidata 

Generalni sekretar sastavlja listu po  abecednom redu i dostavlja je Generalnoj skupštini i 
Savjetu   bezbjednosti  radi   glasanja.  Ovakav   način   kandidovanja,   po   uzoru   na   Stalni   sud 
međunarodne  pravde,   zasnovan   je   na   sustavu   indirektnog   kandidovanja   posredstvom 
instrumentarija   nacionalnih   grupa   pri   Stalnom   arbitražnom   sudu.   Sustav   direktnog 
kandidovanja je svjesno odstranjen da bi se minimizirao uticaj političkog momenta prilikom 
konstituiranja Suda.

Glasanje o predloženim kandidatima za sudije obavlja se nezavisno  i  istovremeno   u 

Generalnoj skupštini i Savjetu bezbjednosti, a da bi bio izabran kandidat mora da dobije 
apsolutnu   većinu   u   oba   organa.   Tom   prilikom   stalne   članice   pri   glasanju   u   Savjetu 
bezbjednosti   ne   mogu   da  koriste   pravo   veta.   Ukoliko   ovu   većinu   dobiju   dva   kandidata 
državljanina iste države, smatraće se izabranim po godinama stariji kandidat. 

Ukoliko se desi da prilikom glasanja neki od kandidata ne dobiju potrebnu većinu, pa 

mjesta ostanu nepopunjena, glasanje se može ponoviti na isti način još dva puta. Ako i posle 
trećeg glasanja ostane  neko nepopunjeno mjesto, može se na zahtjev Generalne skupštine i 
Savjeta  bezbjednosti   obrazovati   zajednička   komisija   od   šest   članova   (tri   člana  imenuje 

6

 Čl. 5(1) Statuta

7

 Čl. 6. Statuta

8

 Milenko Kreća:

 Međunarodno javno pravo

, Beograd, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu/Službeni glasnik, 

2007, str. 518.

Želiš da pročitaš svih 23 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti