Mjenica i ček

1. Uvod

Uopšteno govoreći, hartije od vrijednosti su pisane isprave koje imaju vrijednost zbog imovinskih prava koja se pomoću njih mogu ostvariti.
Postoje pojedini uslovi koje treba da ispunjava neka isprava da bi se smatrala hartijom od vrijednosti, a to su:
 HOV su uvijek pisane isprave a sadržaj je određen propisima
 HOV uvijek u sebi sadrže neko građansko pravo
 Pravo koje je sadržano u HOV je u tijesnoj vezi sa postojanjem same pisane isprave.

HOV predstavljaju formalne pravne poslove. Načelo inkorporacije podrazumijeva građansko pravo koje je inkorporisano – sadržano u samoj hartiji. Zbog toga je neophodno posjedovanje ove isprave. Ukoliko lice ne posjeduje ovu hartiju ne može da koristi prava iz te hartije. Neke HOV u prometu služe kao kreditno sredstvo (mjenica, obveznica), druge imaju karakter platežnog sredstva (ček), a veliki broj se koristi kao sredstvo robnog prometa (skladišnica, tovarni list, potvrda depozitara).
Povjerilac je u povoljnijem položaju od dužnika samim posjedovanjem HOV i dovoljno je da podnese hartiju dužniku bez potrebe da dokazuje osnov po kom je nastalo njegovo potraživanje. Dužnik nije dužan da vrši obavezu sve dok mu ne bude podnijeta hartija bez obzira na njegov dug. Kada izvrši obavezu dužnik ima pravo da zadrži hartiju i ona mu predstavlja priznanicu o izvršenoj obavezi i istovremeno ga štiti od istog povjerioca ili trećeg lica.

2. Pojam mjenice

“Mjenica je hartija od vrijednosti čiji su oblik, sadržaj, prenos i način ostvarivanja regulisani zakonom, koja predstavlja bezuslovni pismeni nalog izdavaoca mjenice (trasanta) upućen drugom licu (trasatu) da u određeno vrijeme i na određenom mjestu isplati određeni iznos novca licu naznačenom u mjenici (remitentu) ili drugom licu po njegovoj naredbi.” (Literatura: Poslovne finansije, II godina, Interna skripta, Fakultet za poslovni inženjering i menadžment Banja Luka, 2006. godina).
Mjenica je najstarija HOV, u savremenoj istoriji njen razvoj počinje u 12. vijeku.
Mnogo se primjenjuje u privrednom i pravnom prometu. Mjenica je u početku služila kao mjenjačko sredstvo tj. kao sredstvo za razmjenu novca. Ali zapravo predstavlja univerzalnu HOV.
U današnje vrijeme mjenica ima trostruku ulogu:
 predstavlja kreditno sredstvo
 pogodna je i kao sredstvo za obezbjeđenje potraživanja (kod bankarskih garancija)
 može se koristiti i kao sredstvo plaćanja.
Većina ljudi ne poznaje pravila mjeničnog prava te usljed toga dolazi do pogrešne upotrebe.
Postoje dvije vrste mjenica:
 Trasirana mjenica (vučena mjenica) predstavlja mjenicu kod koje njen izdavalac daje nalog drugom licu da u vrijeme dospjelosti mjenice isplati trećem licu sumu koja je naznačena na mjenici
 Sopstvena mjenica (solo mjenica) predstavlja mjenicu kod koje njen izdavalac obećava da će on, u vrijeme dospjelosti mjenice , isplatiti trećem licu sumu koja je na mjenici naznačena.

Kod trasirane mjenice razlikujemo tri lica: trasant – lice koje izdaje nalog za isplatu, trasat – lice kome je ovaj nalog upućen i remitent – lice kome treba da bude isplaćena mjenična svota.
Kod sopstvene mjenice postoje dva lica: izdavalac – lice koje obećava da će ono izvršiti isplatu mjenične sume i remitent – lice u čiju se korist ta mjenica izdaje. Uočljivo je da kod trasirane mjenice klauzula o isplati mjenične svote glasi “platite” dok kod sopstvene stoji “platiću”.
Trasirana mjenica ima sledeće podvrste:
a) redovna trasirana mjenica,
b) trasirana mjenica po sopstvenoj naredbi i
c) trasirana sopstvena mjenica.

S obzirom na poslove gdje se primjenjuje i njenu funkciju u tim poslovima razlikujemo:
1) robnu mjenicu – koristi kod ugovora o kupovini i prodaji robe i pomoću nje prodavac kreditira kupca
2) poslovnu mjenicu – ima istu funkciju kao i robna ali se primjenjuje kod drugih ugovora u prometu roba i usluga
3) finansijsku mjenicu – koristi se za obezbjeđenje potraživanja povjerioca kod različitih ugovora u robnom ili platnom prometu.