Osiguranje u kopnenom saobraćaju

UVOD:

Vrste i oblici osiguranja danas su izuzetno razgranati pokrivajući gotova sva područja čovjekovog djelovanja. Osiguranje podrazumjeva ne samo zaštitu života i imovine, već zaštitu zdravlja, interesa, odgovornosti za obavljanje određenih djelatnosti, itd. Zahvaljujući osiguravajućoj djelatnosti čovjek ne mora da se bespomoćno prepusti događajima kao što su poplava, požar, grad i mnoge druge opasnosti koje mogu uništiti njegovu imovinu, oštetiti njegovo zdravlje, ili odnijeti ljudske živote. Osiguranjem se može obezbjediti egzistencija najbližih u slučaju smrti, kao i u slučaju gubitka opšte i radne sposobnosti. Zaštita i sigurnost koju pruža osiguranje danas nema alternativu. Transporta osiguranja, kao najstarija osiguranja, predstavljaju osnovno izvorište iz koga su se razvili svi drugi vidovi osiguranja. Njihov nastanak i značaj, direktno proizilaze iz neposrednih potreba trgovine i transporta, pa su zajedno sa njima ostvarila izvanredan razvoj.
“Pod transportnim osiguranjem se podrazumeva osiguranje stvari koje se prevoze, osiguranje stvari u skladištu dok pripremljene za prevoz čekaju na utovar/istovar, osiguranje stvari u skladištu po završenom prevozu dok čekaju dalju otpremu (osiguranje karga) , osiguranje prevoznih sredstava (osim kopnenih) kojima se prevoze stvari i putnici, ili služe kao tehnička sredstva ili sredstva za obavljanje radova (osiguranje kaska – rečnog, pomorskog i avio) i osiguranje odgovornosti vozara ili brodara za preuzetu robu na prevoz”.[ ]

1.1.    POJAM I ISTORIJSKI RAZVOJ TRANSPORTNIH OSIGURANJA
Istorijski posmatrano, transportno osiguranje je prva vrsta osiguranja, koja se pominje još pre naše ere. Rodski zakon sadržao je odredbu da štete koje nastanu izbacivanjem tereta u more, za spasavanje broda i ostale imovine, imaju snositi svi učesnici u dotičnom pomorskom zahvatu.

Najstariji primitivni oblici snošenja rizika na rekama potiču iz Kine još pre 3.000 godina, pre više od 2.000 godina. Da bi lakše savladali teškoće na putu, kineski trgovci su niz reku Jangce putovali u grupama. Dogovorno su robu raspoređivali po svim čamcima, tako da ni jedan trgovac u svom čamcu nije imao svu svoju robu, nego samo jedan, manji, deo. Na odredištu je svaki trgovac uzimao svoju robu iz čamca koji su stigli. Gubitak mu je bio samo deo robe prevožene u čamcima koji su stradali na putu. To je bio primitivni oblik podele rizika.
U Starom Rimu se umesto podjele rizika ili zajedničkog snošenja rizika javlja prenošenje rizika. Ovo je regulisano unutar Ugovora o pomorskom zajmu. Brodar je uzimao zajam za brod i opremanje broda, uključujući i nabavku robe, ugovarajući da će, ukoliko poduhvat uspe (srećno stignu u odredište), vratili zajam sa visokom kamatom, a ako brod na putovanju propadne nema obavezu da vrati zajam. Kamata je plaćena unapred. Na taj način je rizik, uz naknadu – kamatu, prenošen na zajmodavca. Ovo još nije osiguranje, ali je njegov zametak.