Odlomak

1. UVOD

Jedan od osnovnih koncepata ekonomike prirodnih resursa i životne sredine jeste koncept održivosti, odnosno održivog razvoja. Uprkos različitim interpretacijama koje se u literaturi mogu naći, ovom konceptu danas pripada centralno mesto u razmatranju drugoročne perspektive opstanka i napretka čovečanstva. U tom smislu, paradigma održivosti je veoma bliska starijem konceptu bezbednosti. Održivost, ili održivi razvoj, javlja se ne samo kao suštinski preduslov, već i kao krajnji cilj efikasne organizacije brojnih ljudskih aktivnosti na Zemlji. Pojam održivosti se uveliko koristi u mnogim naučnim disciplinama, kao i u raznim privrednim granama, uključujući rudarstvo, metalurgiju i hemijsku industriju. Tematski okvir zasnovan na principima održivosti se vremenom proširio tako da su unutar ovog diskursa rarvnopravan status zadobila pitanja:
• ekonomije i racionalnog korišćenja resursa,
• socijalne pravde, te
• problemi životne sredine globalnih razmera.

No, uprkos širokoj upotrebi sintagme ,,održivog razvoja’’ stiče se utisak o neodređenosti ovog pojma. Velika disperzivnost ideje o održivom razvoju, njena nedovoljno konzistentna teorijska konstrukcija, razgranata istraživačka praksa i problemi političke (zlo)upotrebe utiču na to da ,,jedna od najkompleksnijih ideja’’ (uz globalizaciju i multikulturalnost) nastala krajem prošlog veka pobuđuje veliku pažnju različitih nauka – prirodnih, tehničkih i društvenih. U stručnoj javnosti, u tom smislu, ima mišljenja po kojima pojam održivosti još uvek ne sadrži koncept, tako da preti opasnost da on ostane nedorečen. A, iz te neodređenosti proističu i moguće nevolje u ostvarivanju ideje održivosti (u prvom redu, u domenu politike) koje se najčešće sagladavaju po pitanju motivisanja svih relevantnih činilaca u ovoj oblasti. Ukoliko bi se stremilo preciznijem određenju pojma održivosti, onda bi se trebalo odlučiti za jednu od nekoliko – potpuno različitih interpretacija. Naime, održivost se može sagledati kao:
1. zahtev da se sačuva fizički inventar prirode;
2. zahtev da se sačuvaju funkcije postojećeg inventara prirode (ekosfere);
3. zahtev da se obezbede osnovne potrebe za naredne generacije; te
4. zahtev da se proaktivno dela i vodi računa o potrebama budućih naraštaja.

Mnogi teoretičari održivost sagledavaju u svetlu prve interpretacije, odnosno očuvanja postojećeg inventara prirodnih resursa. Suština ovog pristupa ogleda se u tome da se svakom narednom naraštaju dozvoli da koristi postojeće resurse u meri koja će potonjim generacijama ostaviti resurse ,,identičnog kvantiteta i kvaliteta’’. Druga interpretacija čini se primamljivijom budući da insistira na funkcijama pojedinih delova ekosfere. Rečju, izgubljene delove ekosfere, ili ekosistema, moguće je zameniti, to jest, supstituisati odgovarajućim ekvivalentima koji bi vršili istu funkciju. Težište nije na očuvanju nekog specifičnog prirodnog dobra ili pojedinačne biološke vrste, već na očuvanju funkcija koje oni u ekosferi obavljaju. Ova interpretacija održivosti, očito, ne polazi od principa ekološke ekvivalentnosti koji je osoben za ekologiju.

Prve dve interpretacije održivosti predstavljaju etički minimum ispod koga ne bi trebalo ići. Otuda su preostale dve interpretacije održivosti, posmatrano sa etičkog stanovišta, mnogo prihvaćenije budući da podrazumevaju predostrožnost u smislu obezbeđivanja osnovnih zaliha resursa i za naredne generacije. Održivost ekonomske aktivnosti, očigledno, počiva na različitim osnovama. Na prvom mestu, postoje jaki moralni razlozi da današnja generacija ostavi potomstvu u nasleđe ništa manje šanse za razvoj no što ona ima sada. To znači da sadašnja generacija ljudi ne bi smela da degradira planetu Zemlju, sa svim njenim potencijalima. Pravo sadašnje generacije na iskorišćavanje resursa i životne sredine ne sme da ugrozi isto takvo pravo budućim naraštajima. Druga grupa razloga za održivi razvoj je ekološke prirode. Naime, ako priroda predstavlja vrednost samu po sebi, to jest, ako očuvanje biodiverziteta (ili zaliha prirodnih resursa) ima opravdanje u stavu da čovek predstavlja deo prirode, te da nema prava da je nepovratno menja, onda se svaki vid ekonomske aktivnosti kojim se narušava diverzitet živog sveta, ili bogatstvo resursa, može smatrati neprihvatljivim. U stvari, ova grupa razloga se takođe svodi na moralne razloge, s tom razlikom što se u ovom slučaju ne naglašava odnos sadašnje generacije ljudi prema budućim naraštajima, već odnos prema ostalim živim bićima, odnosno prirodi u celini. Prema tome, razlog za opravdanje koncepta održivosti najčešće podrazumeva ekonomski argumenat po kome je održivi razvoj efikasniji. Drugim rečima, nepoštovanje koncepta održivosti dovelo bi do neefikasnog privrednog razvoja, u smislu sve većeg rasipanja resursa i energije, odnosno dugoročnog pogoršanja odnosa između rastućih potreba ljudi i ograničenih resursa.
U ovom radu se sagledavaju različiti aspekti međusobne povezanosti koncepta održivog razvoja i zaštite životne sredine. Najpre se izlaže nastanak same ideje održivog razvoja, prati njen razvoj preko analize brojnih definicija ovog pojma, da bi se u središnjem delu rada pažnja usredsredila na, po mišljenju većine teoretičara, ključni problem – ostvarivanje održivog modela razvoja u praksi. U tom smislu, od koristi je poznavanje principa i indikatora održivog razvoja za pojedine oblasti (ekonomiju, životnu sredinu i društvo), koji se analiziraju u drugom delu rada. U zaključnom delu rada se ukazuje na, ključne prepreke u realizaciji održivog razvoja – nedovoljan stepen razvijenosti svesti o intergeneracijskoj pravdi.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 20 stranica
  • Ekološki menadžment Prof. dr Tatjana Đekić
  • Školska godina: Prof. dr Tatjana Đekić
  • Skripte, Ekologija
  • Srbija,  Leskovac,  Visoka poslovna škola strukovnih studija u Leskovcu  

Više u Skripte

Komentari