Pojam zaloznog prava

Pojam zaloznog prava

ZALOŽNO PRAVO

Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na tuđoj stvari, takozvanom zalogu. Ovim pravom založni vjerovnik dobiva ovlaštenje da određenu tražbinu namiri iz vrijednosti zaloga, odnosno založenog objekta ukoliko dužnik po dospijeću ne plati svoj dug. Odnosno, zalog predstavlja obezbjeđenje za povjerioca u slučaju da dužnik na vrijeme ne plati i ne vrati određenu sumu novca. Povjerilac tada može da se namiri iz njegovog dijela imovinske mase. Vjerovnik se ima namiriti iz založenog objekta i onda kada taj objekat prestane biti sastavni dio dužnikove imovine. Naime, prestankom založnog prava koje osigurava neku tražbinu ne prestaje i sama po sebi i ta tražbina. Tražbina osiguravana založnim pravom ima pri namirivanju, iz vrijednosti zaloga, prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima na tom zalogu.

Red namirivanja založnih vjerovnika ravna se po trenutku osnivanja određenog založnog prava a ne po trenutku potraživanja izvršenja ili trenutku zasnivanja same obveze. Iz svega navedenog se vidi da založno pravo ne postoji samo za sebe kao što je to slučaj sa ostalim stvarnim pravima (pravo svojine, pravo plodouživanja, pravo uporabe i drugo). Subjekt založnog prava ima ustvari dva prava, jedno je pravo potraživanja prema dužniku a drugo je založno pravo upereno na stvar. Prvo od ova dva prava je obligacionopravnog karaktera i ono je glavno pravo koje založni povjerilac ima, dok drugo, založno pravo je sporedno pravo i služi za obezbjeđenje potraživanja. Zbog toga što je sporedno založno pravo je i zavisno od glavnog prava, tako da u principu njegova sudbina zavisi od prava potraživanja. Naime, založni vjerovnik je osoba koja se ima pravo namiriti iz zaloga. On je tada istovremeno i vjerovnik u obveznopravnom odnosu. Založni dužnik je vlasnik zaloga, ali on ne mora biti istovremeno i obveznopravni dužnik. Založno pravo može se otuđiti i naslijediti samo zajedno s tražbinom koju osigurava.

U pravnoj teoriji postoje dvije vrste založnog prava. Jedna podjela je na ručnu zalogu koja se odnosi na pokretne stvari, a druga bi bila hipoteka tj. koja se odnosi na nepokretne stvari. Druga klasifikacija izvršena je prema vrsti založnog prava po njegovom samom nastanku i ona se može podijeliti na :
–    Ugovornu
–    Zakonsku, i
–    Sudsku zalogu

Odnosno, založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju. Ugovorna zaloga nastaje slobodnim putem, sporazumom obje strane i zalogodavca i zalogoprimca, dok zakonska zaloga nastaje po samoj odredbi zakona. Sudska zaloga nastaje kada povjerilac zaplijeni dužnikove stvari u vrijeme izvršenja sudske odluke.

Založnim pravom se osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga, a to je:

1.    Određene novčane tražbine, ili tražbine kojima je vrijednost izražena u novcu, i
2.    Sporedne tražbine (npr. kamata, troškovi za očuvanje stvari i troškovi naplate tražbine)

Dok traje založno pravo namirenje tražbine osigurava zalog kao cjelina, uključujići sve njezine pripadnosti. Naime, ako se zalog podijeli, založno pravo tereti ono na šta se zalog podijelio, a ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadmješćuje (npr. pravo na naknadu, pravo na osiguranje i slično) založno pravo i dalje traje na tom pravu. Založno pravo tako osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene tražbine kao cjeline pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem tražbine ako nije drugačije određeno. Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga, pa tako ko stekne zalog stekao ga je opterećenog založnim pravom. Založno pravo ne može se prenijeti s jednog zaloga na drugi, ako nije drugačije određeno.