4
UVOD
Pravni lijekovi su vrsta pravnih sredstava kojima stranke i druga ovlašćena lica u krivičnom
postupku osporavaju odluku suda o krivičnoj stvari koju smatraju nepravičnom ili nezakonitom,
tražeći od suda pravnog lijeka da je izmijeni ili ukine. Pravni lijekovi (legal remedies,
Rechtsmittel, emedia iuris) su procesne radnje subjekata u krivičnom postupku kojima se
osporava sudska odluka s ciljem da se ukine ili izmijeni donošenjem nove sudske odluke. Pravni
lijek je materijalizovani izraz nezadovoljstva određenom sudskom odlukom u obliku zakonskog
pravnog sredstva. Pojedini autori definišu pravne lijekove "kao sredstva čiji je cilj otklanjanje
pogrešnih sudskih odluka" ili "kao sredstva za osporavanje presuda". Za razliku od ostalih
pravnih sredstava koja stoje na raspolaganju strankama i drugim učesnicima radi ostvarivanja
njihovih prava i interesa u krivičnom postupku (zahtjevi, prigovori, prijedlozi, molbe, pritužbe i
sl), pravni lijekovi su upravljeni protiv odluka suda. Pravnim sredstvima se osporavaju radnje i
postupci ili propuštanje da se preduzmu određene radnje i postupci, a pravnim lijekovima se
osporava sudska odluka donesena u krivičnom postupku. Pravnim lijekom osporava se odluka
suda, dakle dokazuje njena nepravilnost ili nezakonitost i po tom osnovu od neposredno višeg
nadležnog suda traži da se ta odluka preinači ili ukine. Smatra se, naime, da ispitivanje jedne
krivične stvari u dvije sudske instance pruža dovoljno jemstvo za pravilnost i zakonitost
postupka, a takođe i za potpunu zaštitu prava i interesa stranaka u postupku. Značenje pravnih
lijekova ogleda se i upospješivanju efikasnijeg i kvalitetnijeg rada i postupanja sudskih organa
čime se bitno pridonosi sveukupnoj afirmaciji pravosuđa. U svakom slučaju, pravni lijek je
moguć samo pod uslovom da je donesena odluka,, prethodnom stepenu i da ne postoji
mogućnost da drugostepeni sud donese odluku umjesto prvostepenog. Kada se završi postupak
u prvom stepenu, suđenje u višim stepenima uslovljeno je upotrebom pravnih Iijekova.
Postupak po pravnim lijekovirna je fakultativnog karaktera jer zavisi od volje ovlašćenih lica, s
tim da ta lica određuju i obim i predmet odlučivanja, sem nekih izuzetaka. Pravni lijek je
zakonom obezbijeđeno sredstvo procesne zaštite, kojim se omogućava nezadovoljnoj stranci i
drugim ovlaštenim licima (fizičkim i pravnim), da pobijaju odluku donesenu u krivičnom
postupku sa ciljem da izdejstvuju da se ona ukune ili preinači novom sudskom odlukom.
Pravnim lijekom se postavlja zahtjev višem sudu ili drugom vijeću istog suda da ispita
pravilnost i zakonitost odluke te ako viši sud odnosno vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da
je nepravilna i nezakonita, da istu ukine odnosno preinači. Dakle, pored toga što omogućava
nezadovoljnoj stranci i drugim ovlaštenim licima da izdejstvuju izmjenu ili ukidanje nepravilne
odluke suda i što na taj način doprinosi jačanju zakonitosti, ustanova pravnih lijekova služi još i
5
jednoj drugoj svrsi. Pomoću nje sudovi vrše kontrolu rada nižih sudova i istovremeno daju im
smjernice i korisne upute za pravilno i jednoobrazno suđenje, kada prilikom rješavanja po
pravnim lijekovima ispravljaju greške u njihovim odlukama. To znači da se institutom pravnih
lijekova obezbjeđuje:
a) jačanje zakonitosti,
b) kontrola rada nižih sudova,
c) jednoobraznost suđenja i
d) ujednačenost sudske prakse.
Istorijski gledano tek u rimskom pravu, kada su sudije postali činovnici države, zapravo
imperatora, uvedena je mogućnost da se odluka suda izmijeni intervencijom vladara, kojemu su
nezadovoljne stranke podnosile molbu za apellatio. Iz tih apelacija razvio se sistem pravnih
lijekova (i to prvo u oblasti građanskog prava) koji je recepcijom rimskog prava ušao u pravne
sisteme svih evropskih država. Danas, u pravilu, krivični postupci svih zemalja predviđaju
mogućnost pobijanja prvostepenih presuda pomoću pravnih lijekova. To podrazumijeva
preispitivanje njihove ispravnosti i zakonitosti od strane drugog (višeg) suda kao drugostepenog
suda odnosno drugog vijeća apelacionog odjeljenja istog suda. Pravo na pravni lijek je jedno od
osnovnih ustavom zagarantovanih prava čovjeka i građanina i jedno od osnovnih ljudskih prava
garantovanih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. U članu II 2.
Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da se u BiH « direktno primjenjuju prava i slobode
garantovane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (EKLJP) kao
i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ovu ustavnu
odredbu sudije moraju imati u vidu prilikom vršenja svoje sudijske dužnosti, jer je na ovaj način
EKJLJP postala dio našeg unutrašnjeg pravnog sistema. Dužnost je sudova, uvijek kada se
utvrdi da je određena zakonska odredba suprotna ili ispod standarda kojeg garantuje konvencija,
da se direktno pozovu na tekst i sudsku praksu EKLJP i direktno ju primjene. Ovo je naročito
značajno u oblasti pravnih lijekova. Potrebo je navesti da se EKLJP (potpisana u Rimu
4.11.1950. godine) u svojoj pedesetogodišnjoj praksi razvijala kako tumačenjem koje su
njenom tekstu davali Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu ESLJP), Evropska
komisija za ljudska prava1 tako i Vijeće Evrope. Vijeće Evrope je usvojilo i dodatne protokole
koji su proširili njen obim i kojima se državama članicama preporučuju standardi ponašanja a
istovremeno nameću i sankcije uloliko se konvencijske norme ne poštuju.
7
2. VRSTE PRAVNIH LIJEKOVA
Pravo na pravni lijek zagarantovano je domaćim i međunarodnim pravom. U domaćem
pravnom sistemu, Ustav Bosne i Hercegovine (BiH) posredno garantuje ovo pravo u okviru
člana II.3.e., a detaljniji propisi i razrada prava na pravni lijek egzistiraju u krivičnom
procesnom zakonodavstvu u BiH, prije svega u krivičnim procesnim zakonima. Pravo na pravni
lijek, kao osnovno ljudsko pravo, proizlazi iz više važnih međunarodnih dokumenata: člana 8.
Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka,člana 14., stav 5. Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima (MPGPP), člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda (Konvencija ili EKLJP) te posebno člana 2., stav 1. Protokola br. 7. uz
Konvenciju. U krivičnoprocesnoj teoriji najznačajnija podjela pravnih lijekova je podjela
naredovne i vanredne pravne lijekove. Redovnim pravnim lijekovima pobijaju se
nepravosnažne sudske odluke, prije nego što postanu konačne i izvršne. Vanrednim pravnim
lijekovima pobijaju se pravosnažne sudske odluke samo u određenim situacijama i po
određenim osnovima. U pravnoj teoriji ne postoji saglasnost o vrsti i broju pravnih lijekova, kao
ni o broju instanci koje treba da odlučuju o pravnim lijekovima. Svaka država svojim
zakonodavstvom određuje svoj sistem pravnih lijekova, zavisno o pravnom sistemu u cjelini i
svojim stvarnim potrebama. Pravni lijekovi se, uobičajeno, dijele na redovne i vanredne.
Redovni pravni lijekovi (remedium ordinarium) odnose se na odluke koje još nisu postale
pravnosnažne i njima se onemogućava stupanje na pravnu snagu odluke nižeg suda, da bi
odluku donio viši sud.
2
Vanredni pravni lijekovi (remedium extraordinarium) odnose se na
odluke koje su stupile na pravnu snagu. Redovnim pravnim lijekovima "napadaju" se
nepravnosnažne sudske odluke - njima, dakle, na putu ne stoji načelo res iudicata pro veritate
habitur. U interesu pravičnosti i zakonitosti, vanredni pravni lijekovi prelaze preko tog
formalnog principa. Kod redovnih pravnih lijekova konkretna sudska odluka može da se napada
zbog svih, kako činjeničnih, tako i pravnih nedostataka, s ciljem da se krivična stvar ponovo
ispita. Vanredni pravni lijekovi mogu da se koriste samo izuzetno, u zakonom tačno odredenim
slučajevima, i to tek kada su iskorišćeni redovni pravni lijekovi.
3
Uzimajući u obzir osnov na
kom se zasnivaju, moguće je razlikovanje potpunih i nepotpunih pravnih lijekova. Kod
potpunog pravnog lijeka odlukamože da se osporava i po pravnom i po činjeničnom osnovu.
Takav je slučaj sa žalbom na prvostepenu presudu iz člana 292. i žalbom na drugostepene,
presudu iz člana 317a. Nepotpunim pravnim lijekom odluka može da se osporava samo zbog
2
Bubalović T. (2018). „Pravni lijekovi u kaznenom postupku“ Zagreb
3
Simović N. M. (2009). „Krivično procesno pravo“, Banja Luka, str.367.
