Religija i obrazovanje
Sadržaj
2. Religija, društvene promene i obrazovanje.......................................................6
Uvod
Ne retko se mogu sresti primeri, da se pod pojmom nauke o društvu podrazumevaju različite
naučne discipline, odnosno aktivnosti, kojima se na određen način proučava društvo ili se
vodi računa o specifičnosti društvene realnosti pristupu utvrđivanja određenih relacija i
zaključivanja. U tom slučaju, pojam nauke o društvu približuje se, pa i poistovećuje sa
pojmom društvena nauka, što je krajnji izraz nedovoljno jasnog korišćenja ovih pojmova.
Sama reč sociologija, kao simbol koji određuje sadržaj pojma ove nauke nastalaje početkom
19. veka, ataj naziv, u nešto specifičnijem smislu, prvi je upotrebio francuski pozitivista Ogist
Kont. Iako je naziv ove nauke jedna reč, to je pravo složenica i čine je latinska reč societa
"socijetatis" - što označava društvo i grčka reč "logos" - što znači nauka.
Prema tome, ova složenica u prevodu znači "nauka o društvu". No i pored toga što se na
jednostavan način objašnjava etimologija reči sociologija, nužna su ograničenja, o kojima se
mora voditi računa prilikom korišćenja jednog ili drugog naziva za ove nauke. Vrlo često su u
upotrebi oba naziva za ovu nauku, odnosno naziv sociologija i naziv nauka o društvu.
Najčešće se i jednim i drugim pojmom, manje ili više, podrazumeva isti sadržaj. Međutim, u
izvesnim slučajevima, njihova upotreba može biti različita tj. da se različito određuju sadržaji
pojmova, s obzirom na predmet, pristup, metodologiju proučavanja, kao i odnosu na elemente
koji konstituišu ovu nauku. Češći je slučaj da se poistovećuju naučne aktivnosti iz oblasti
sociologije, političke ekonomije, istorije, psihologije, socijalne filozofije, socijalne politike i
sl. i istima se daje zajedničko ime - nauka o društvu. Ovakvo poistovećivanje najčešće se čini
kada se formira školsko gradivo kojim se na sažet način želi preneti osnovni sadržaj svih ovih
posebnih nauka.
Postoje slučajevi kada se pojam sociologije suočava poistovećujući se pri tom sa nekom od
njenih naučnih disciplina, vezujući se za jednu oblast predmeta, kojim se sociologija bavi, pa
čak i za jedan od njenih metodoloških postupaka.
Bliže određivanje pojma sociologije može se ostvariti ako se njegov obim i sadržaj utvrđuju
klasifikacijom i predmetom srodnih nauka, naučnih disciplina i naučnih aktivnosti; kada se
utvrde karakteristike istorijskog razvoja, predmeta i metodologije kojom se sociologija služi.
Kao što je svoja prva saznanja o sebi čovek razvijao u kontaktu sa drugim ljudima, tako je
teklo i njegovo osmišljavanje vlastitog porekla koje je vezivao za mistične sile i religijska
objašnjenja. U istoriji su neodvojive kulture od religija. Čak su i kulture koje nisu imale
dodira kroz istoriju razvijale vlastite religije, vlastita verovanja. Takav je primer sa Inkama,
1

1. Pojam i istorijski razvoj religije
Kao istorijski i društveni fenomen religija izmiče svim pokušajima definisanja. Ne želeći ovde
da se posebno bavimo problemom definisanja, smatramo da je najprihvatljivije jedno
uopšteno određenje ovog pojma: religija je svako verovanje u apsolutnu i mističnu
moć.Postoje brojne i vrlo različite definicije religije kao i izvori o tome. Tipična svojstva
religije su:
1) ona ima svoju filozofiju ili učenje,
2) predstavlja čovekovo posebno iskustvo,
3) svaka religija ima svoje obrede,
4) ima svoje simbole,
5) ima svoje vrednosti,
6) ima svoju organizaciju koja okuplja vernike i institucije.
U okviru navedenih, svaka religija ima četiri svojstva vezana za njen nastanak. To su:
animizam, totemizam, fetišizam i magija. Ovde ćemo razjasniti prvo ova četiri svojstva a
zatim šest gore navedenih. Animizam predstavlja verovanje da duh predaka živi nakon smrti,
a u nekim religijama se veruje da taj duh bdije nad živima. Kod pojedinih religija postoji
verovanje da se duh pretka može preseliti u čoveka ili životinju te tako nastaviti delovanje na
ovozemaljskom svetu. U hrišćanstvu kao modernoj objavljenoj religiji postoji učenje o
Svetom duhu
koji predstavlja božanski um koji sve vidi i sve zna. Totemizam se sastoji u
verovanju da totem ili zaštitni znak štiti vernike od zlih sila i da predstavlja svojevrsnu vezu
sa božanstvom kao oličenjem opšte moći i razuma. Totem može biti oslikan na posebnim
predmetima kao što je totemski stub kod indijanskih plemena. Kod hrišćana totemsku moć
ima krst a kod islamista polumesec i zvezda. Fetišizam predstavlja verovanje da postoje
predmeti koji imaju fetišku moć, koji čoveka čuvaju od zlih sila i donose sreću ili čoveku daju
moć, štite ga od bolesti i slično. U islamskoj veri fetišku moć ima Kuran i niz obrednih
predmeta a kod hrišćana je to Biblija, ikone, kandilo, oltar i niz drugih obrednih predmeta.
Magija se sastoji u tome da ljudi veruju da će određenim radnjama uspostaviti vezu sa višim
mističnim silama, pa i sa bogom. U primitivnim plemenima mag ili vrač je izvodio određene
obredne radnje kako bi prizvao kišu te je na taj način pripisivao sebi moć uspostavljanja veze
sa višim silama ili božanstvom. Kod Srba se magija prepoznaje u kultnom štovanju badnjaka
ili božićnog drveta. Filozofija religije ili religijsko učenje prati sve religije. U pravilu se ova
učenja vezuju za mitove.
Mit
je manje ili više mistifikovana priča o bogovima, herojima ili
Gidens, „Sociologija“, Ekonomski fakultet, Beograd, 2006., str. 33.
3
događajima koji imaju nadljudska obeležja i koji su radikalno uticali na život ljudi. Mitovi i
legende kao osnova religijskih učenja su olakšavali širenje vere, ljudi su lakše verovali prateći
mitove.
Ono što su u primitivnim religijama bili mitovi, savremena religija je pretvorila u dogme i
doktrine. Mitovi su se prenosili usmeno, a dogme i doktrine se prenose pismeno preko svetih
ili religijskih knjiga. U objavljenim religijama postoje vrhunske svete knjige, kao što je
Biblija u hrišćanstvu ili Kuran u islamu. Religija predstavlja posebno iskustvo, sadržano u
čovekovoj potrebi da osmisli svoju egzistenciju, da kognitivno apstrahuje sile univerzuma, da
shvati sile stvaranja i razaranja. Poseban vid verskog iskustva je emocionalni doživljaj pri
susretu čoveka sa bogom ili svecima, sa apsolutnom ili mističnom moći. Poseban vid iskustva
je
iskustvo preobraćenja
koje se zasniva na osećaju krivice i njegovom preokretanju u osećaj
ponosa i pripadanja, u verovanje ili u nadu i optimizam. Zasniva se na volji i odluci čoveka da
donese bezuslovnu odluku o promeni u svome životu, o približavanju božijim zakonima i
volji. Obredi prate sve religije. Oni predstavljaju rituale ili uhodane vidove ponašanja koji
vezuju čoveka za njegovu religiju ali i za druge ljude s kojima stupa u kontakt pri obredima.
U hrišćanstvu su to obredi krštenja, venčanja, sahrane, kumstva i drugi. Primitivne religije su
poznate po obredima žrtvovanja u kojima se bogovima prinose žrtve bilo da se žrtvuju
životinje ili ljudi. Ritual i kult su posebne vrste obrednih radnji.
Ritual
je skup obreda koji se
izvode u skladu sa verovanjem u određenim situacijama i po uhodanom redosledu, s ciljem da
vernici iska.u i održe svoju versku tradiciju i uverenja.
Kult
je obredni vid ponašanja u kome
se na simboličan način iskazuje obožavanje ili poštovanje određene stvari ili ličnosti kojima
se pridaju mistične moći i vrednosti.
Dva su kulta najfrekventnija u svim verovanjima:
a) kult prirode i
b) kult predaka.
Kult prirode se odnosi na kultni obred posvećen predmetima ili bićima iz prirode. Kult
predaka se odnosi na kosti ili mošti umrlih ili grobove predaka kao i obožavanje duša
predaka. Kult prirode i kult predaka su povezani. Kod Srba se na Badnje veče u kuću unosi
badnjak ili božićno drvce u kome po verovanju borave duhovi predaka. Pri odlasku na
zadušnice Srbi odaju počast dušama umrlih predaka paljenjem sveća i obrednom molitvom.
Simboli vere (simvol) predstavljaju šifre i tajne koje imaju moć da prodiru do podsvesnog,
oni rastavljaju i sastavljaju ljude u veri i odanosti ili posvećenosti. Postoje mrtvi i živi
Gidens, „Sociologija“, Ekonomski fakultet, Beograd, 2006., str. 36.
4
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti