Odlomak

SINTEZA PROTEINA

Proteini predstavljaju složene makromolekule nastale me usobnim spajanjem aminokiselina u polipeptidni lanac po tano utvr enom rasporedu. Informacija o nainu njihove sinteze sadržana je u genima, odre enim odsjecima DNK molekule. Veza izme u DNK i sinteze proteina objašnjena je kroz procese replikacije, transkripcije i translacije tzv. centralnom dogmom molekularne biologije. Najjednostavnije reeno, osnova navedene dogme je da se informacije sadržane u DNK preslikavaju posredstvom RNK u strukturu proteina. Da bi se razumjela sinteza proteina neophodno je poznavati gra u DNK molekule i openito nukleinskih kiselina, te gra u ribosoma.

Gra a DNK molekule
Molekula DNK izgra ena je iz dva polinukleotidna lanca koji su me usobno povezani vodikovim vezama i uvijeni oko zajednike vertikalne osi. Kraj polinukleotidnog lanca na kome je slobodna fosfatna grupa na 5-C atomu oznaava se kao 5′ kraj, a suprotni kraj je oznaen kao 3′. Unutar dvostruke zavojnice navedeni lanci su antiparalelni, odnosno pružaju se u suprotnim smjerovima, što znai da se nasuprot 5′ kraja jednog lanca uvijek nalazi 3′ kraj drugog lanca i obrnuto.
Svaki polinukleotidni lanac zasebno predstavlja linearni polimer ija je osnovna gra evna jedinica nukleotid. Strukturu svakog nukleotida ine jedna azotna baza, jedna molekula šeera i jedna molekula fosforne kiseline. Postoje dva tipa azotnih baza koje mogu biti sastavne komponente nukleotida: purinske (adenin, gvanin) i pirimidinske baze (citozin, timin i uracil). U sastavu DNK nukleotida mogu se nalaziti adenin, gvanin, citozin i timin, dok se kod RNK nukleotida umjesto timina javlja uracil. Razlike izme u ovih nukleotida oitavaju se i u šeernoj komponenti. Šeer koji ulazi u sastav DNK nukleotida je deoksiriboza, dok je sastavni dio RNK nukleotida riboza. Nukleotidi su unutar polinukleotidnog lanca me usobno povezani fosfodiesterskim vezama koji povezuju C3 – atom jednog nukleotida i C5 – atom susjednog nukleotida. Ovi dijelovi polinukleotidnog lanca, fosfatne skupine i šeerna komponenta, ine okosnicu svake molekule nukleinske kiseline. Hidrofilni su, te su stoga orijentirani prema izloženoj, vanjskoj strani zavojnice. Naspram tome, azotne baze koje ovim slijedom vezivanja ostaju slobodne, zbog hidrofobnih interakcija orijentiraju se prema unutrašnjosti zavojnice. Ovakvim postavljanjem molekula u prostoru vidljivo je da su baze jednog polinukleotidnog lanca uvijek okrenute prema bazama nasuprotnog polinukleotidnog lanca. Povezivanje dva lanca ostvaruje se uspostavljanjem vodikovih veza izme u purinske baze jednog lanca i pirimidinske baze drugog lanca. Pri tome se adenin uvijek veže sa timinom, a gvanin sa citozinom, ukoliko je rije o DNK molekuli. Samim tim oito je da redoslijed baza u jednom lancu u potpunosti odre uje redoslijed baza u drugom komplementarnom lancu. Ovo pravilo, koje se oznaava kao komplementarnost baza, od velikog je znaaja prilikom elijske diobe i prenošenja nasljednog materijala jer omoguuje identino prenošenje nasljednog materijala iz elije majke u elije keri.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Biologija

Više u Hemija

Više u Skripte

Komentari