Mr. sci. Damir Nadarević, Bihać

TEHNOLOŠKO-KOMUNIKACIJSKA PROGRESIJA UZROK MORALNE DEGRESIJE? 

GOVOR MRŽNJE NA INTERNETU I INTERNETSKIM DRUŠTVENIM MREŽAMA

Sažetak:

  Govoru mržnje svjedočimo oduvijek, svakoga dana i u svakoj prilici. Nije nastao pojavom 

masovnih   medija   ili   interneta.   Međutim,   da   bi   imao   smisla   mora   imati   publiku.   Internet   kao 
tehnološki,   komunikaciji   i   sociološki   fenomen   prevazilazi   prostorne   i   vremenske   prepreke   i 
obezbjeđuje   auditorij   neslućenih   razmjera.   Kao   takav   predstavlja   privlačan   instrument   za   širenje 
govora  mržnje.  U  članku  ukazujemo  na  okolnosti  koje   internet  čine   „pogodnim  tlom“  za  širenje 
govora mržnje, posmatramo ga u okvirima slobode govora, te ukazujemo na mogućnosti regulacije u 
tim okvirima. Crvena nit članka je stav da govor mržnje ne dobija svoj „zalet“, ekspanziju,   na 
internetu  nego se širi pomoću interneta (više nego na drugi način, putem drugih medija). 

Ključne riječi:

 govor mržnje, internet, virtualna zajednica, sloboda govora, interaktivnost

Uvod

U postindustrijskom društvu, koje neki nazivaju i informacijsko, došlo je do niza društvenih promjena; 
između ostaloga i do promjene medija putem kojih komuniciramo. Klasični mediji kao što su štampa, 
radio, televizija, knjige, muzička i filmska industrija razlikuju se od novih masovnih medija u koje 
spadaju   internet   i   društvene   mreže.   Međutim,   istovremeno   imaju   i   mnogo   zajedničkoga,   jer   su 
tradicionalni   mediji   digitalizirani   i   inkorporirani   u   te   nove   medije

1

  Tucaković   (2000:   110),   kada 

govori o novim medijima, govori o trećoj revoluciji u sferi informisanja. Nastaje i pojam  

virtualne 

realnosti, 

odnosno po Kampsu (2011: 280) „globalne internet kulture“

2

 koja se svakim danom sve više 

prenosi u realni svijet (industriju, politički život, ekonomiju, protok novca itd.), ali i obrnuto

3

. Gotovo 

da i nema  

off line

 društvene aktivnosti koja nema svoj 

on line

 pandan. Odatle i svi odnosi unutar njega 

su često samo refleksija 

off line

 društvenih odnosa.

Virtualnu   zajednicu   neki   autori   nazivaju   i   subkulturom.   Sa   tom   konstatacijom   bi   se   mogli   samo 
djelimično složiti jer subkultura je životni stil neke grupe koji je u raskoraku i protivrječju sa kulturom 
šire društvene zajednice. Karakteriše je revolt i želja za promjenama. Međutim, internet je toliko 
ukorijenjen u svim sferama života  da  je postao sastavni  dio (dominantne) kulture  odnosno cijele 
društvene   zajednice   u   svim   njezinim   dimenzijama.   U   tom   kontekstu   se   govori   o   informacijskom 
(postindustrijskom) društvu ističući time značaj informacijskih tehnologija

4

 a posljedično i interneta i 

društvenih mreža. Vrlo bitna karakteristika informacijskog društva je njegov odnos prema znanju i 
ukidanju monopola elita nad njim. Internet svim društvenim grupama i pojedincima daje mogućnost 
društvene participacije i promocije. Međutim, neminovnost progresa su i devijacije, različite društvene 

1

 Trošt (2003) medije dijeli u dvije grupe: klasične medije koji imaju i internetsku varijantu, te idealno-tipske  

medije koji sadržaje pripremaju isključivo za internet. 

2

 Fejzić (2004: 135) govori o 

informacijskoj globalizaciji svijeta

 odnosno o 

medijskoj globalizaciji svijeta

 kao dio 

općeg fenomena 

kulturne globalizacije

.

3

 Praprotnik, (2003) tvrdi da  „/.../ internet ne predstavlja skok u drugu dimenziju autonomne subjektivnosti i ne 

može   ponuditi   alternativu   za   svakidašnji   ili   socijalni   prostor,   nego   je   prije   neko   udobnije   proširenje   već 
ustaljenih uzoraka moderne kulture“.

4

  Tehnološka   dostignuća   i   njihov   razvoj   su   određivala   tip   društvene   zajednice   (antropološko   tehnološki 

determinizam).

1

patologije kao npr. – ksenofobija, rasizam, nacizam i nacionalizam, različiti oblici kriminala, pedofilije 
pa sve do štovanja i prakticiranja sodomije i dr. Jedna od čestih zloupotreba interneta je govor mržnje. 
Petrovec (2003: 36) tvrdi da je internet „/.../ sistem koji je cijelom svijetu približio sve najgore moguće 
oblike nasilja, i prostor, gdje ljudska mašta sa svojim niskim nagonima ne pozna granice. Danas na 
internetu   nalazimo   web   stranice   na   kojima   se   autori   hvale,   da   je   riječ   o   sadržajima,   koji   nisu 
dozvoljeni nigdje drugo, osim tamo gdje ih čitamo“. Internet je, dakle, „otvoren“ i lako pristupačan 
medij.   Jedna   od   njegovih   geneoloških   osobina   je   sloboda   –   sloboda   pristupa   informacijama, 
komunikacije,   govora   ...   Zloupotreba   te   slobode   internetu   daje   notu   anarhičnosti.   Pored   toga, 
horizontalna hijerarhija sistema omogućava neovisno funkcionisanje mreža unutar Mreže (interneta)

5

. 

Sve to utiče na stvaranje percepcije o internetu kao “nužnom zlu“ koje (i na kojem) nema nikakvih 
ograničenja.

Govor mržnje i sloboda govora

Pod govorom mržnje razumijemo svako izražavanje diskriminatornih mišljenja i ideja prema drugima 
i drugačijima. Najčešće temelji na uvjerenju da su neki ljudi manje vrijedni, zbog nekih njihovih 
karakteristika. Te karakteristike mogu biti:  nacionalnost,  rasa ili etničko porijeklo, vjersko ili drugo 
ubjeđenje, spol, zdravstveno stanje, jezik, spolna usmjerenost, invalidnost, starost, imovinsko stanje, 
obrazovanje,  društveni položaj i drugo

 

(Kaj je sovražni govor?, dostupno na:  

http://www.spletno-

oko.si/index.php?fl=0&id=702&p1=603&p2=573&p3=702

    [pristupljeno   13.07.2013.   godine]). 

Dakle, govor mržnje je svako ugrožavanje nekoga zaštićenog dobra proizašlo iz diskriminacijskog 
diskursa, bez obzira na vrstu komunikacijskog kanala. 

Sloboda   govora   je   tekovina   demokratije   koja   se,   u   većini   država,   može   uskratiti   samo   u   strogo 
kontrolisanim i ograničenim uvjetima.   Kao vrijednost prepoznata je kako u međunarodnim pravnim 
aktima -  u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima

6

 i Evropskoj konvenciji o ljudski  pravima

7

, tako i 

najvišim nacionalnim pravnim dokumentima – Ustav države

8

 i entiteta

9

U raspravi o govoru mržnje i slobodi govora temeljno je pitanje gdje je granica? Je li riječ o dva 
međusobno isključujuća se ili dopunjujuća pojma – da li tamo gdje prestaje sloboda počinje mržnja, je 
li sloboda govornika da izrazi mržnju u konfliktu sa pravom slušaoca da ne bude izložen maltretiranju 
i mržnji, sa njegovim pravom na slobodu. Mišljenja su različita. Na jednoj strani imamo tvrdnje da je 
govor mržnje, ustvari, izražavanje skrivenih misli i osjećaja, upozorava da u društvu nešto nije u redu 
te je time svojevrsna sloboda govora. Na drugoj strani su tvrdnje da govor mržnje direktno ugrožava 
ideal   slobode   uopšte   pa   tako   i   slobode   govora.   Davanjem   slobode   dominantnim   društvenim 
zajednicama   i   grupama   uskraćujemo   je   „ranjivim“,   manjinskim   grupama.   Mill   (1994:   44)   vrlo 
liberalno postavlja  granice  slobode govora koje  možemo primijeniti i  u kontekstu govora  mržnje 
tvrdeći da je „/.../ moguće opravdano upotrijebiti moć na bilo kojem članu civilizirane zajednice protiv 
njegove volje jedino s ciljem, da spriječimo štetu drugim ljudima“. Slično tome  Jelena Surčulija, 
stručnjak   za   medije   i   telekomunikacije   sa   Fakulteta   političkih   nauka   u   Beogradu,   kada   govori   o 

5

  Mogućnost decentralizirane i neovisne komunikacije dijelova sistema, u slučaju uništenja komunikacijskog 

centra, u eventualanom nuklearnom napadu SSSR-a  na SAD, je bila osnovna zamisao i bit nastanka interneta. O  
razlozima nastanka i istorijatu interneta više u Filipović, 2008, Nakić i Ugrina, 2005 i Gocini, 2001: 409-410.

6

 „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu da posjeduje mišljenje bez 

tuđeg uplitanja i da traži, prima i šalje informacije i ideje posredstvom bilo kojeg medija i bez obzira na granice“  
(Član 19 Opšte deklaracije o ljudskim pravima). 

7

  „Svako   ima   pravo   na   slobodu   izražavanja.   Ovo   pravo   uključuje   slobodu   mišljenja   i   slobodu   primanja   i 

prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne spriječava 
države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija“ (Član 10 Evropske konvencije o 
ljudskim pravima). 

8

 Član II tačka 3 pod h Ustava BiH.

9

 Član 2 tačka 1 pod l Ustava FBiH i član 25 Ustava RS.

2

background image

Želiš da pročitaš svih 11 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti