Teizam i ateizam u formulaciji: »BOG JE MRTAV«

TEIZAM I ATEIZAM U FORMULACIJI: »BOG JE MRTAV«

Iz Nietzscheova djela Tako je govorio laratustra možemo pročitati novu objavu čovjeku i svijetu, a to je izraženo u jednoj rečenici: Bog je mrtav, odnosno svi su bogovi mrtvi. Time počinje Zaratustrino viđenje novog smisla i drukčijeg života. No kako se došlo do te spoznaje? Za­što se ne ostaje na onome što je prije bilo? Dok se vjerovalo u Božju krisutnost na Zemlji, i među ljudima bilo je i nade da će se na kraju ipak sve dobro i pravedno završiti. Bit će i nagrada i kazni, već prema djelu i zasluzi. U filozofsko-literarnom pogledu Nietzsche je Božju smrt izveo kao ukidanje svjedoka u ljudskoj patnji i bijedi. Zaratustrin sugovornik kaže da je Bog sve vidio i da je bio vrlo radoznao. Zavirivao je i u najskri­venije kutke života. On je bio nad-nametljivac (Uber-Zudringliche) i nadsamilosnik (Uber-Mittleidige) i to stalno gledanje čovjek nije htio trpje­ti. U Homera bog Helije (Sunce) sve vidi i sve čuje i nitko se ne može sakriti pred općom svjetlosti. Taj odnos prema Heliju ima apsolutno zna­čenje. I Boetije u svojem djelu Utjeha filozofije navodi ta mjesta o bogu Sunca. No Zaratustrin sugovornik odnos prema gledanju rješava tako da onaj koji samo gleda nema pravo da sve vidi kad u tome ne sudjeluje. I taj Bog morao je umrijeti. »Bog koji je sve vidio pa i čovjeka: taj Bog morao je umrijeti. Čovjek ne može podnijeti da živi takav svjedok.« K ad se čovjek odlučio da ukloni takva svjedoka znao je da ostaje sam, a to mu nije bilo teško, jer je i prije bio sam, ali uz prisutnost pro­matrača. To podsjeća na Epikurov zahtjev da čovjek u svojem djelovanju uzme kao uzor nekog čovjeka, pa da sve radi tako kao da ga taj čovjek promatra. To bi bilo dovoljno u ostvarenju prave vrline i etičkog krite­rija. To gledanje u vlastitim mislima stalna je opomena od onoga koji n am je uzor.