Odlomak

PSIHOMOTORNI I PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ U
DETINJSTVU
TEORIJE RAZVOJA DETETA
Tokom poslednjih pedeset godina teorije dečjeg razvoja kretale su se u okviru krajnjih
suprotnosti. Na jednom kraju su bile teorije prema kojima je mozak deteta na rođenju
»prazna ploča« (tabula rasa) i celokupni razvoj je posledica učenja i iskustva. Ovakvo
shvatanje bilo je praćeno ranim, često vrlo drastičnim stimulativnim vežbama u pokušaju
da se razvoj unapredi ili ubrza, ali su takva očekivanja izneverena.
Na drugom polu nalaze se teorije prema kojima su sve sposobnosti deteta urođene,
unapred sadržane u mozgu, a njihovo postupno razotkrivanje nastaje spontano, tokom
biološki određenog procesa sazrevanja mozga. Ovakva shvatanja su negirala ili
minimizirala uticaj sredinskih činilaca i iskustva na razvoj i vodila pasivnom stavu u
tretmanu dece sa usporenim razvojem, u iščekivanju da će se određena funkcija javiti
kada mozak bude za to dovoljno zreo. Najpoznatiji zastupnik ovakvih shvatanja bio je
Gesell.
Savremena shvatanja vide razvoj kao rezultat interakcije bioloških i sredinskih činilaca,
odnosno, iskustva.
Teorije dečjeg razvoja razlikuju se i po tome da li razvoj sagledavaju kao diskontinuiranu
pojavu (teorije stadijuma) ili kontinuiranu (ne-stadijumske teorije).
Prema prvoj grupi teorija, razvoj deteta se odvija kroz stadijume koji su jasno definisani,
međusobno se razlikuju i hijerarhijski su organizovani, slede jedan za drugim u
nepromenljivom redosledu, i viši stadijum je uvek složeniji od prethodnog. Sredinski
činioci mogu modifikovati formu, ali ne i strukturu stadijuma. Najpoznatije teorije
stadijuma su Pijažeova i Frojdova.
Među ne-stadijumskim teorijama najpoznatije su tzv. teorije socijalnog učenja. One ne
vide razvoj kao nepromenjivu, rigidnu sekvencu unapred određenih stadijuma, nego
smatraju da se ponašanje deteta oblikuje pod uticajem kognicije, jezika i iskustva. Tri
najvažnija tipa učenja za razvoj deteta, prema ovim toerijama, jesu učenje direktnim
potkrepljivanjem, učenje imitacijom i učenje indukcijom.
Među brojnim teorijama dečjeg razvoja izdvajamo one koje su značajno uticale na
savremene stavove i praksu pedijatara.
TEORIJE EMOCIONALNOG I SOCIJALNOG RAZVOJA
Tri teorije koje su izvršile najsnažniji uticaj na razumevanje dečjeg emocionalnog i
socijalnog razvoja jesu Frojdova, Eriksonova i Bolbijeva teorija. Iako su sve tri
ukorenjene u psihoanalitički način mišljenja, među njima ipak postoje značajne razlike.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 20 stranica
  • Razvojna psihologija Prof. Jelena Manic
  • Školska godina: Prof. Jelena Manic
  • Skripte, Psihologija
  • Crna Gora,  Nikšić,  UNIVERZITET CRNE GORE - Filozofski fakultet u Podgorici   Filozofski fakultet u Niksicu

Više u Psihologija

Više u Skripte

Komentari