Ugovor o prodaji
Bosna i Hercegovina
BRČKO DISTRIKT
BOSNE I
HERCEGOVINE
Internacionalni
univerzitet
Brčko
Босна и Херцегoвина
БРЧКО ДИСТРИКТ
БОСНЕ И
ХЕРЦЕГОВИНЕ
Интернационални
универзитет Брчко
PRAVNI FAKULTET-OSNOVNE STUDIJE
Tema:Ugovor o prodaji
(Seminarski rad)
Predmet: Obligaciono pravo
_______________________ _________________________
Brčko, decembar 2015.
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................1
1. Pojam, obilježja i značaj ugovora o prodaji............................................................................2
1.1. Pojam ugovora ugovora o prodaji....................................................................................2
1.2. Obilježja ugovora o prodaji.............................................................................................4
1.3. Značaj ugovora o prodaji.................................................................................................5

2
1. Pojam, obilježja i značaj ugovora o prodaji
1.1. Pojam ugovora ugovora o prodaji
Ugovor o prodaji je takav ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da će drugome
ugovaraču omogućiti sticanje prava raspolaganja povodom određene stvari odnosno prenijeti
u vlasništvo određenu stvar ili ustupiti određeno imovinsko pravo, a drugi ugovarač se
obavezuje da će prvome za to platiti određeni iznos novca. Ugovor o prodaji predstavlja
pravni osnov (
iustus titulus
) za prenos prava vlasništva.
Za sticanje prava vlasništva na
kupljenom predmetu pored pravnog osnova potrebn je i valjan način sticanja (modus
aquirendi), koji se ogleda u predji predmeta ugovora. Načini predaje predmeta ugovora
razlijuje se po tome da li je predmet ugovora pokretna stvar, nekretnina ili pravo. Kod
pokretnih stvari način sticanja vlasništva je tradicija, a kod nekretnina upis u zemljišne
knjige, kod tražbina notifikacija, a kod vrijednosnih papira oredaja i dr, zavisno od objekta
ugovora.
Naš je pravni sustav napustio, kao što je slučaj sa nizom drugih pravnih sustava,
tradiconalnu podjelu prodaje, na građansko-pravnu i privredno-pravnu (tzv. trgovačku ili
prodaja robe). Građansko- pravnom kupoprodajom se označavala ona kod koje su oba
ugovarača bila fizička lica ili kada je jedan od ugovarača bio fizičko lice, a drugi društveno
pravno lice. Kod ove prodaje nije se radilo o kupovini proizvoda namenjenog tržištu i
sposobnog za tržište (roba). Međutim, ako su ugovor zaključivala društvenopravna lica
međusobno i ako se kupovala roba, radilo se o privrednopravnoj prodaji. Pravila za
regulisanje jedne i druge nisu bila jedinstvena, postojao je dualizam. U našem pravu na
građanskopravnu prodaju primjenjivala su se uglavnom pravila ranije važećih građanskih
zakonika, a na osnovu Zakona o nevažnosti. Privrednopravna prodaja bila je regulirana
uglavnom općim uzansama za promet robom. Već odavno se smatra da ovaj dualizam više
nije potreban, da nema opravdanog razloga za njegovo postojanje. Prihvata se princip
jedinstva, što je došlo do izražaja i u ZOO. Bez obzira između kojih subjekata je ugovor
zaključen, te bez obzira da li se njime želi prenijeti pravo raspolaganja ili pravo vlasništva ili
određeno imovinsko pravo, pravila za njegovo reguliranje trebaju u pravilu biti ista.
Ali, ako je priroda odnosa takva, s obzirom na njegov sadržaj i s obzirom na njegove
subjekte, predviđena su određena dopunska pravila za takav ugovor odnosno došlo je do
korekcije općih pravila i ustanovljena specifična. Ovakvih slučajeva je veoma malo, pa se ne
može ni pomišljati o nekom zadržavanju dualizma u pomenutoj materiji.
Ako ugovor zaključuju između sebe društveno pravna lica, tada se radi o prenosu
odnosno sticanju prava raspolaganja povodom društvenih sredstava, koja se prodaju.
Ako se u ulozi prodavca nalazi društveno pravno lice, a u ulozi kupca fizičko lice ili
građansko pravno lice, tada se otuđuje pravo raspolaganja društvenim sredstvima koja se
prodaju, a stiče se pravo vlasništva nad tim sredstvima od strane kupca. Ukoliko se u ulozi
prodavca nalazi građansko pravno lice ili fizičko lice, a u ulozi prodavca društveno pravno
lice, tada se otuđuje pravo vlasništva povodom predmeta koji se prodaje, a kupac stiče pravo
raspolaganja tim predmetom, koji postaje društveno vlasništvo. Ukoliko su oba ugovarača
Albedin Bikić
, Obligaciono pravo
, Sarajevo 2005., str. 7.
Borislav Blagojević
, Građansko-pravni obligacioni ugovori
, Beograd 1947., str. 23.
3
fizička lica ili građansko pravna lica, tada se radi o prenosu prava vlasništva odnosno sticanju
prava vlasništva.
U ostvarivanju prava raspolaganja, društvena pravna lica prenose društvena sredstva
na druga društvena pravna lica, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava
svojine, daju društvena sredstva na privremeno korištenje, zamenjuju društvena sredstva i po
drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima.
Kod određivanja pojma ugovora o prodaji često srećemo u literaturi i u
zakonodavstvu takve formulacije po kojima se obaveza jednog od ugovarača svodi samo na
ustupanje određene stvari drugome ugovaraču. Ovo ne može biti dovoljno. Obaveza
odnosnog ugovarača iz ovoga ugovora ne iscrpljuje se u ustupanju određene stvari drugome
ugovaraču, nego je nužno još istaći da se s ustupanjem određene stvari želi omogućiti sticanje
prava raspolaganja odnosno prenijetiti pravo vlasništva povodom te stvari. Jer, i kod ugovora
o zakupu i kod ugovora o posluzi imamo ustupanje određene stvari drugome ugovaraču, ali
ne u cilju sticanja prava raspolaganja odnosno prava vlasništva, nego sa drugačijim pravnim
dejstvom. Njima nije cilj sticanje prava raspolaganja odnosno prenos prava vlasništva
povodom odnosne stvari, nego na osnovu ovih ugovora drugi ugovarač stiče samo pravo da
se tom stvari koristi određeno vrijeme, a potom da je vrati. Isto tako nije dovoljno navesti da
se obaveza drugog ugovarača sastoji u davanju naknade za stečeno pravo raspolaganja
odnosno za primljenu stvar u vlasništvo ili preneseno imovinsko pravo, jer naknada po svojoj
prirodi može biti različita. Može se sastojati u novcu, a može i u nekoj drugoj imovinskoj
vrijednosti (drugoj stvari i sl.). Jedino ako se naknada sastoji u novcu, bar pretežno, imamo
ugovor o prodaji, dok u suprotnom imamo ugovor o promjeni.
Kao osnov sticanja prava raspolaganja odnosno prenosa prava vlasništva povodom
određene stvari, odnosno ustupanja imovinskog prava, pored ugovora o prodaji može da bude
i ugovor o promjeni i ugovor o poklonu. Ali između ugovora o prodaji i ugovora o promjeni
razlika je u karakteru (prirodi, vrsti) naknade. Kod prodaje imamo sticanje prava raspolaganja
odnosno prenos prava vlasništva povodom određene stvari, odnosno prenos imovinskog
prava drugom ugovaraču za određeni iznos novca (razmjenjuje se u stvari određena stvar,
odnosno prenosi imovinsko pravo za novac), dotle kod ugovora o primjeni imamo razmjenu
jedne stvari ili imovinskog prava za drugu stvar ili imovinsko pravo. Ima slučajeva da se za
sticanje prava raspolaganja prenos prava vlasništva povodom određene stvari, odnosno
prenos imovinskog prava drugome licu prima i određeni iznos novca i još neka stvar. O kom
se tu ugovoru radi da li o ugovoru o prodaji ili o ugovoru o promjeni? Pitanje je interesantno
sa teorijskog, a ne sa praktičnog stanovišta. Ukoliko ugovarači nisu ništa naročito u ugovoru
odredili, vrsta ovakvog ugovora se određuje prema veličini vrijednosti datog novca i stvari,
odnosno imovinskog prava. Ako je vrijednost datog novca veća od vrijednosti stvari,
odnosno imovinskog prava, radi se o ugovoru o prodaji, a u protivnom o ugovoru o promjeni.
Ukoliko je vrijednost novca i stvari, odnasno imovinskog prava ista, dispozitivno je pravilo
da se radi o ugovoru o prodaji. Između ugovora o prodaji i ugovora o poklonu razlika je u
tome, što kod prodaje se za primljenu stvar odnosno preneseno imovinsko pravo daje
naknada u novcu, dok se kod poklona za primljenu stvar ne daje uopće naknada.
Miladinović, Snežana,
Poslovno pravo, Pravni fakultet
, Podgorica, 2006, str. 141.
Radišić, Jakov
, Obligaciono pravo- Opšti deo
, Nomos, Beograd, 2004, str.52.

5
Prilikom zaključivanja ugovora o prodaji prodavac i kupac, u pravilu, već znaju šta
svaki od njih treba da dadne drugome,
KOJU
stvar, odnosno
KOJE
imovinsko pravo da
prenese i
KOJI IZNOS
novca. Prema tome, u trenutku zaključenja ugovora već se zna ko
kakva prava ima i ko kakve obaveze ima. Zatim, ono što jedan ugovarač po ugovoru prima
treba da bude, u pravilu, ekvivalent onoga što po ugovoru daje. Zbog ove karakteristike on se
može poništiti ukoliko je u vrijeme zaključenja ugovora postojalo očigledna nesrazmjera
između vrijednosti povodom koje se treba prenijeti pravo raspolaganja odnosno pravo
vlasništva ili određenog imovinskog prava koje se prenosi i količine novca koju kupac treba
isplatiti prodavcu na ime prodajne cjene (pravilo iz čl. 139 ZOO - tzv. prekomjerno
oštećenje). Ako se otuđuje osnovno sredstvo u društvenoj svojini, a sticalac je fizičko ili
građansko pravno lice, može se zahtjevati poništenje ugovora ukoliko je ono što je primljeno
u očiglednoj nesrazmjeri sa vrijdnošću u vrijeme zaključenja ugovora.
Ako fizičko ili građansko pravno lice otuđuje stvar koja može biti osnovno sredstvo, a
sticalac je društveno-pravno lice, može se zahtjevati poništenje ugovora ukoliko je ono što je
dato u očiglednoj nesrazmjeri sa vrijednošću u vrijeme zaključenja ugovora.
d) On je kauzalan ugovor
Kod ugovora o prodaji kauzu, cilj obvezivanja možemo posmatrati kako sa strane
prodavca tako i sa strane kupca. Kauza obvezivanja prodavca je da za prodati predmet dobije
određenu količinu novca, a kauza kupca je da stekne pravo vlasništva na kupljenom
predmetu.
1.3. Značaj ugovora o prodaji
Cilj zaključivanja ugovora o prodaji je prijenos prava raspolaganja odnosno vlasništva
povodom neke stvari ili prenos nekog imovinskog prava, odnosno pribavljanje prava
raspolaganja odnosno prava vlasništva povodom neke stvari ili sticanje nekog imovinskog
prava. Želi se, u stvari, izmjena nosioca prava raspolaganja odnosno prava vlasništva
povodom određene stvari ili promjena povjerioca imovinskog prava. Na ovaj način ugovor o
prodaji se pojavljuje kao pravni osnov za sticanje prava raspolaganja odnosno prava
vlasništva. Ovaj ugovor je upravo jedan od osnovnih titulusa za sticanje prava raspolaganja,
odnosno prava vlasništva. Ovdje valja istaći da on kod nas, kada ga radne organizacije
međusobno zaključuju, ne predstavlja za sticanje prava vlasništva, jer su sredstva radnih
organizacija društveno vlasništvo. U ovom slučaju on služi samo kao osnov prenosa prava
raspolaganja sa jedne radne organizacije na drugu povodom određenog sredstva, Ali, ako
radna organizacija zaključuje ugovor kao prodavac, a fizičko lice kao kupac, tada se ovaj
ugovor ipak pojavljuje kao titulus za sticanje prava vlasništva i fizičko lice stiče pravo
vlasništva povodom kupljenog sredstva.
Funkcija ovog ugovora nije tokom povjesti bila ista. Ona je u mnogom zavisila od
društveno-ekonomskog sustava u kome se zaključivao. U buržoaskom društvu, gdje postoji,
privatna svojina na sredstvima za proizvodnju, kao osnovni oblik prava svojine, i ugovor o
prodaji, kao i mnogi drugi, služio je kao sredstvo eksploatacije ekonomski slabijih od strane
ekonomski jačih. Ekonomski jači diktiraju ekonomski slabijim uvjete zaključenja ugovora
A.Bikić
, Obligaciono pravo
, Sarajevo 2005, str. 7.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti