Odlomak

UPOREDNA ANALIZA CRKVE BOGORODICE LJEVIŠKE U PRIZRENU I CRKVE SVETE SOFIJE U OHRIDU

Istorija arhitekture i naseljavanja na prostorima naše zemlje ne potiče samo od naših naroda već i od svih drugih naroda koji su kroz istoriju u nekom vremenskom periodu bili naseljeni na njenoj teritoriji. Rascepkanost feudalnog društva sa jedne  i podvojenost crkve na istočnu i zapadnu, sa druge strane bili su od velikog značaja jer su naši narodi bili vekovima međusobno razdvojeni i pod različitim kulturnim uticajima: Srbi i Makedonci uglavnom pod uticajima istoka, Vizantije; Hrvati i Slovenci su bili pod uticajem zapada, a Crna Gora pod uticajem i istoka i zapada. Arhitektonsko stvaralaštvo naših naroda je uvek bilo u duhu opštih kretanja u arhitekturi i umetnosti, ali zbog mnogih specifičnih istorijskih okolnosti postoje specifična obeležja koja su katkada toliko vidna i velika, a karakteristična samo za jedno područje. Ovo se naročito odnosi na srednjovekovnu arhitekturu.
Dolaskom Turaka na Balkan, Srpska srednjovekovna arhitektura počinje da se naglo ruši, jer Turci unose u osvojene krajeve svoju kulturu, religiju, običaje i arhitekturu. Da bi se razvoj arhitekture u potpunosti mogao shvatiti i razumeti neophodno je poznavanje društvenih, ekonomskih, istorijskih i prirodnih činilaca.

Istorijske prilike na Balkanu
Spomenici vizantijske stilske grupe građeni su u vremenskom rasponu od 9. do 14. veka, najveći broj se nalazi na teritoriji Makedoniji, manje u Srbiji i na Kosovu i Metohiji. U drugoj polovini 10. i prvoj polovini 11. veka Makedonci pod carem Samuilom stvaraju svoju državu. U to vreme teritorija Makedonije je deo Vizantijske države sa jakim verskim i kulturnim centrom u Ohridu. Kasnije Makedonija biva osvojena od strane Bugara. Srbi pod kraljem Milutinom sredinom druge polovine 13. veka počinju sa osvajanjem Makedonije, koje se nastavilo pod carem Dušanom i proširilo na teritoriju Sereza, Svete Gore i Tesalije. Na novoosvojenim teritorijama razvila se pod Srbima jedna vrlo jaka graditeljska aktivnost koja je najpre podrazumevala obnavljanje porušenih spomenika, a zatim i podizanje novih.
Zbog velikog vremenskog raspona u kome su objekti građeni njihova opšta prostorna koncepcija se dosta menjala, dok u pogledu konstrukcije, materijala  i spoljne obrade ostaje verna stilu. Zbog velike graditeljske aktivnosti za vreme Srba i napora protomajstora koji su za njih gradili dovodi do pronalaženja novih originalnih rešenja. Za vizantijsku stilsku grupu karakteristično je da postoje izvesne zajedničke stilske karakteristike i da se razlikuju dva perioda, prema specifičnostima, kao dve stilske podgrupe. Prvi period obuhvata građenje do osvajanja Makedonije od strane Srba, a drugi period građenja za vreme Srba u Makedoniji i tadašnjoj Srpskoj srednjovekovnoj državi. Stilski tokovi arhitekture u Srbiji od početka osvajanja Makedonije su promenljivi iako se promene ne dešavaju naglo pa se gradi i u stilu raške i u stilu vizantijske arhitekture.

Grad Prizren
U potkrilju Šar-planine, na strmim terasastim padinama njenih krajnjih severozapadnih ogranaka, jednom svojom stranom leži stara živopisna varoš Prizren, koja se zatim preko mnogih mostova Bistrice spušta ka severu, u prostrano polje. S jugoistoka njom dominira moćna oštro izdignuta visoravan, sa koje se mogao imati pouzdan pregled svih varoških prilaza, noseći samom ivicom svoga obima bedeme snažnog turskog utvrđenja, Kaljaje, podignutog na temeljima ranijeg srednjovekovnog grada. Zaklonjen, uvek na periferiji država u čijim se granicama nalazio, Prizren ipak nije bio zabačeno mesto. Kroz njega su vodili putevi koji su ga spajali i sa zapadom i sa istokom.
Jedan od najranijih dokumenata koji baca jaču svetlost na drevnu povest Prizrena i njegove crkve jeste hristovulja cara Vasilija II, izdata 1019. godine, kojom se reguliše stanje Ohridske arhiepiskopije posle propasti Samuilova carstva. U njoj se među ostalim gradovima pominje i Prizren kao sedište episkopa.
Sa snaženjem mlade Srpske države, sve češće postaje cilj zavojevačkih pohoda prvih Nemanjića. Tako je već u jednom Nemanjinom kratkotrajnom prodoru na jug 1190. godine, pored Skoplja i nekih mesta u oblasti Strume stradao i Prizren. Početkom 13. veka ovaj grad je u rukama Bugara, i u njegovoj katedralnoj crkvi umesto Grčkog stoluje Bugarski episkop, potčinjen neposredno arhiepiskopu u Trnovu. U drugoj polovini 13. veka Prizren se već nalazi u državi Nemanjinog sina kralja Stefana Prvovenčanog. Za oslabljenu i osiromašenu Vizantiju, u čijoj su prestonici gazdovali Latini, Srbija postaje novi protivnik. Za političkom usledila je i crkvena samostalnost. Nikejski car i patrijarh posvećuje Savu Nemanjića 1219. godine za Prvog srpskog arhiepiskopa autokefalne srpske države.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Arhitektura

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari