Odlomak

UVOD U STRATEGIJSKI MENADŽMENT (kolokvijum)

1. EFEKTIVNOST I EFIKASNOST
Menadžment se u novije vreme posmatra kao svojevrsna društvena tehnologija koja omogućava efektivnost i efikasnost preduzeća. Efikasnost znači raditi bolje ono što se radi. Meri se tako što se stave u odnos efekti i troškovi učinjeni da se oni ostvare. Efektivnost znači raditi prave stvari. Meri se realizovanjem dobiti na tržištu prilagođavanjem proizvoda i usluga zahtevima tražnje. Efikasnost je transformacioni proces – meri se nekom funkcijom (output) po jedinici korišćenih proizvoda (input). Efektivnost uključuje karakteristike outputa, kao i efikasnost u njegovom kreiranju.
Efikasnost se tretira kao interni, a efektivnost kao eksterni problem preudzeća. Smatra se da je efikasnost posledica promena koje utiču na odnos preduzeća sa sredinom u kojoj radi. Efektivnost ukazuje na način na koji preduzeće podmiruje potrebe kupaca na tržištu, a efikasnost način na koji se, pri tom, koriste izvori preduzeća.
Efikasnost i efektivnost se koriste kao dva osnovna merila za poslovni uspeh preduzeća. Efektivnost rezultata je merilo zadataka outputa ili ostvarenja cilja. (ostvarenje planiranih proizvodnih zadataka kvalitativno i kvantitativno). Zadaci se mogu ostvariti, ali uz gubitak izvora korišćenih u transformacionom procesu. Zbog toga se moraju posmatrati oba procesa. Efikasnost rezultata meri troškove korišćenih izvora za ostvarenje cilja tj. outputa u odnosu na korišćene inpute.

2. RAZVOJ MENADŽMENT SISTEMA
Menadžment sistemi su se smenjivali u četiri etape: budžetsko planiranje, zasnovano na predviđanju, strategijsko planiranje i strategijski menadžment.
1. Budžetsko planiranje – u prvoj etapi menadžment je bio preokupiran ostvarenjem godišnjeg finansijskog plana. Pratila se aktivnost pojedinih poslovnih funkcija. Kontrola je identifikovala odstupanja od plana i otklanjala ih. Polazna pretpostavka je bila da se prošlost ponavlja i da se upravljanje u mnogome može zasnivati na poslovanju preduzeća od ranije. Dakle, akcije kontrole su usmerene pre na korekciju grešaka nego na preduzimanje akcija koje će doneti rezultate u budućnosti. Čitava poslovna aktivnoat preduzeća je kratkoročno orjentisana.
2. Planiranje zasnovano na predviđanju – u drugoj etapi preduzeće nastoji da predvidi budućnost. Oslanja se na višegodišnje planove, analizu razmaka i statičku alokaciju izvora. Preduzeće se u većem stepenu interesuje za zbivanja u sredini uopšte i na tržištu posebno (menadžment uzima u obzir trendove u sredini u donošenju poslovnih odluka), što znači da se više reaktivno reaguje na zbivanja u sredini. Ipak, menadžment ostaje pretežno interno orjentisan i oslanja se na stečena iskustva.
3. Strategijsko planiranje – u trećoj etapi počinje da se razmišlja strategijski. Vrši se analiza i procena konkurentske situacije i analiza dinamike grane, i na osnovu tih informacija stvaraju se strategijske alternative. Menadžment se u većoj meri orjentiše na nove proizvode i tržišta, na istraživačko-razvojnu aktivnost. Veća se pažnja posvećuje proučavanju konkrencije i potrošača. Strategijsko planiranje je način da se na osnovu analize i predviđanja domaćeg i međunarodnog tržišta vrši prilagođavanje kapaciteta, tehnologije i proizvodnog programa.
4. Strategijski menadžment – u četvrtoj etapi treba da se kreira budućnost. Javlja se potreba za korišćenjem strategijskog menadžmenta koji je neophodan kako bi se suočili sa opasnostima i mogućnostima u globalnoj svetskoj privredi. Svi izvori preduzeća se koriste u cilju stvaranja konkurentske prednosti u osnovnim područjima poslovanja. Ovakav sistem odgovara preduzeću koje nastoji da aktivno učestvuje u kreiranju svoje budućnosti.

3. STRATEGIJSKO PLANIRANJE
Potreba za strategijskim planiranem proizilazi kao rezultanta delovanja brojnih faktora: ubrzane promene u sredini, globalizacija – globalna konkurencija i stvaranje globalnih strategijskih alijansi, smanjuju se barijere ulaska na brojna nacionalna tržišta…Preduzeće strategijskim planiranjem može nastojati da smanji uticaj promena u sredini na njegovu poziciju u grani i privredi, da smanji zakašnjenje u reagovanju i konačno da smanji troškove reagovanja.
Promene u sredini mogu biti: operativne, konkurentske i strategijske.
Dakle, potreba za strategijskim planiranjem proizilazi iz promena u sredini i potreba preduzeća da na njih racionalno reaguje.
Strategijsko planiranje je proces koji uključuje: sagledavanje tržišnih uslova, potreba potrošača, konkurentskih snaga i slabosti, sociopolitičkih, pravnih i ekonomskih uslova, tehnološki razvoj, kao i sagledavanje specifičnih mogućnosti i opasnosti sa kojima se suočava preduzeće.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Menadžment

Više u Skripte

Komentari