Komunikacija sa agresivnim pacijentima
Komunikacija između pacijenta i ljekara je važan aspekt liječenja. Osim
liječenja bolesti neophodno je brinuti se o mentalnom stanju pacijenta.
Mentalno zdravlje nosi jednaku važnost kao i fizičko. Pravilna komunikacija
pomaže pacijentu u putu ka ozdravljenju. Ljekar i ostalo medicinsko osoblje
pravilnom komunikacijom popravlja raspoloženje oboljelog, daje mu snagu i
hrabrost, smanjuje strah i anksioznost koju svi ljudi u takvim momentima
osjećaju. Bitno je da se komunikacija vodi smireno, da se ne upotrebljavaju
nepoznate riječi i medicinska terminologija, koju većina ne razumije. U
komunikaciji mora postojati zainteresovanje za bolesnika i njegovo stanje,
kao i za njegova osjećanja. Takođe ne postoji priručnik kako voditi pravilnu
komunikaciju, niko nam ne može reći šta je u kom momentu ispravno reći.
Svaki čovjek se razlikuje i to uvijek moramo da uzmemo u obzir.
Posmatranjem stava tijela i pokreta možemo da procjenimo kako se bolesnik
osjeća i kako naše riječi utiču na njega.
Sa različitim poremećajima i oboljenjima komunikacija sa pacijentom se
otežava. Neka stanja dovode do toga da su pacijenti uznemireni, konfuzni ili
agresivni. Svako bolesno stanje na svoj način otežava komuniciranje.
Agresivno ponašanje odnosi se na bilo koje neprihvatljivo ili prijeteće
ponašanje, koje može biti verbalno ili fizičko. Kod pacijenta ne mora
postojati jasna namjera da povrijedi neku osobu u svojoj okolini, da bi se
njegovo ponašanje smatralo agresivnim. Takvo ponašanje može ugroziti
sigurnost zdravstvenog osoblja i drugih pacijenata, stoga je od ključne
važnosti znati kako pravilno reagovati i smiriti situaciju.
Agresivno ponašanje se može javiti kod osoba koje boluju od nekih psihičkih
poremećaja.Sa njima je tada komunikacija jako otežana. Mentalno oboljenje
ju otežava na prvom mjestu. Agresivno ponašanje se može pojaviti u sklopu
nekog tjelesnog poremećaja. Osobe koje imaju neku fizičku bol su često
agresivne zbog njihovog stanja. Neka stanja kao što su hipoglikemija ili
hipoksičnost takođe mogu dovesti do agresivnog ponašanja. Nekada
upotreba nekih lijekova ima negativan uticaj i dovodi do pojave agresivnosti.
Prvi korak u radu s agresivnim bolesnikom jeste razumijevanje uzroka
njihove agresije.
Zdravstveni radnik mora ostati staložen, koristeći blag i smiren ton kada se
obraća bolesniku. Otvorena pitanja, iskrenost i pokazivanje empatije
pomažu prilikom uspostavljanja komunikacije sa pacijentima. Na primjer,
možemo postaviti pitanja kao što su: „Kako vam mogu pomoći?“ ili „Možete li
mi reći šta vas uznemirava?“. Bolesniku na ovaj način dajemo osjećaj
kontrole, što može smanjiti njegovu frustraciju. Važno je procijeniti
emocionalno stanje bolesnika. Između zdravstvenog radnika i bolesnika
mora se održavati fizička distanca kako bi se osigurala bezbjednost. Nikada
ne treba prijetiti bolesniku, već umjesto toga mu moramo pružati
mogućnost izbora, čime mu stvaramo osjećaj sigurnosti i pokazujemo da
nije prisiljen na nešto protiv svoje volje.
Tokom razgovora, preporučuje se izbjegavanje fizičkog kontakta i gestova
koji bi mogli biti pogrešno protumačeni. Uvredljive riječi koje bolesnik
izgovori ne treba uzimati lično, već ih moramo posmatrati kao izraz
trenutnog emocionalnog stanja. Zdravstveni radnik mora ostati
profesionalan, kontinuirano procjenjujući situaciju i ukoliko sam ne može da
smiri bolesnika da tražiti pomoć od kolega.
Krajnji cilj komunikacije s agresivnim bolesnicima nije samo smirivanje
trenutne situacije, već i stvaranje temelja za bolju saradnju u budućnosti.
Strpljenje, empatija i odgovarajuće tehnike komunikacije od ključne su
važnosti za očuvanje sigurnosti i dobrobiti svih uključenih.
