1. Jean Jaques Rousseau

Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima!

- u toj je početnoj rečenici u djelu

Društveni ugovor sadržan i Rousseauov politički kredo: stvaranje suverene i slobodne
građanske države u kojoj opća volja (volonté généralé - koja, međutim nije identična s voljom
svih - volonté de tous) mora postati izvorom i temeljem svakog prava. Budući da znanost i
kultura rađaju mnog zla i izopačuju karaktere potrebno je uvesti što prirodniji odgoj.

1. IZVORI NEJEDNAKOSTI MEĐU LJUDIMA



Rousseau ne niječe prirodnu tj. fizičku nejednakost među ljudima → dakle, razlike u
starosti, zdravlju, tjelesnoj snazi i duhovnim i duševnim svojstvima → to je prirodna
nejednakost i njezin uzrok je upravo priroda



međutim, Rousseau se bavi drugom nejednakošću – onom koja se može nazvati
moralnom ili političkom nejednakošću, zato što ovisi o nekoj vrsti sporazuma → ona
je postavljena ili barem ovjerena čovjekovim pristankom → ta se nejednakost sastoji
u različitim privilegijama koje neki uživaju na štetu drugih, kao npr. da budu bogatiji,
ugledniji, moćniji od drugih, ili da od njih čak mogu zahtijevati pokornost



veza između te dvije nejednakosti (prirodne i političke) za Rousseaua ne postoji →
točnije, ona je moguća ali ne i nužna



u obrazloženjima koja Rousseau pruža za nastanak nejednakosti sadržan je jedan
logički rez, jer Rousseau s jedne strane naglašava neizbježnost daljnjeg razvoja
društva, što znači da stvari nisu mogle ostati kakve su bile → prirodna neovisnost bila
je onemogućena povećanjem broja ljudi i bližim društvenim kontaktima, no, s druge
strane, baš tim neizbježnim razvojem izgubilo se ono doista ljudsko



Rousseau želi podsjetiti čovjeka na jednu prošlost, ili bolje rečeno, na izboran način
bitka u kojemu je bio čovjek u potpunijem smislu nego kasnije u društvu



no, on istodobno zna da za čovjeka u historijskom smislu nema povratka

Rousseau nema namjeru nijekati prirodnu ili fizičku nejednakost među ljudima, dakle razlike
u starosti, zdravlju, tjelesnoj snazi te duhovnim i duševnim svojstvima. Te razlike on posve
uzima u obzir i nipošto ih ne pokušava zanijekati racionalističkim tumačenjima. «Ne može se
pitati što je izvor prirodne nejednakosti, jer odgovor bi se našao u jednostavnoj definiciji
samog izraza». Uzrok prirodne nejednakosti upravo je priroda i time je problem riješen.
Rousseau ne misli na tu prirodnu nejednakost; nejednakost o kojoj se govori je ona «koja se
može nazvati moralnom ili političkom nejednakošću, zato što ovisi o nekoj vrsti sporazuma.
Ona je postavljena ili barem ovjerena čovjekovim pristankom. Ta se nejednakost sastoji u
različitim privilegijama koje neki uživaju na štetu drugih, kao recimo, da budu bogatiji,
ugledniji, moćniji od drugih ili da od njih čak mogu zahtijevati pokornost.» No nema li ta
nejednakost nešto zajedničko s drugom, prirodnom nejednakošću? Rousseauov je odgovor
karakterističan: uzaludno je tražiti neku bitnu, supstancijalnu vezu između tih dviju vrsta
nejednakosti. Rousseauova revolucionarna teza je da takva bitno nužna veza između prirodne
i političke nejednakosti ne postoji. U prirodnom stanju nema sebičnosti. Sreća mu je tek
kasnije, na prijelazu iz prirodne jednakosti u nejednakost ljudi.

Kako je pak nastala nejednakost? « Onaj tko je prvi ogradio komad zemlje i drsko rekao: ovo
je moje; te naišao na ljude koji su bili dovoljno prostodušni da bi to i vjerovali, taj je postao
pravim utemeljiteljem građanskog društva. Kolikih bi zločina, ratova, ubojstava, patnji i užasa
poštedio   ljudski   rod   onaj   tko   bi   tada   bio   iščupao   stupove   ili   zatrpao   jarak   te   doviknuo
drugima: ne slušajte tog varalicu. Izgubljeni ste ako zaboravite da plodovi pripadaju svakome,
a zemlja nikome». No, dakako kako Rousseau rezignirano dodaje, stvari su bile dospjele do
one točke na kojoj se više nije moglo nastaviti kao dotada. U obrazloženjima koje Rousseau
pruža za nastanak nejednakosti sadržan je jedan logični rez. Jer Rousseau s jedne strane
naglašava  neizbježnost daljnjeg  razvoja društva  –  stvari nisu  mogle ostati  kakve su  bile,
prirodna   neovisnost   bila   je   onemogućena   povećanjem   broja   ljudi,   bližim   društvenim
kontaktima. No s druge se strane baš tim – po sebi neizbježnim razvojem izgubilo ono doista
ljudsko.

2. DRUŠTVENI UGOVOR



Rousseau smatra da niti jedan građanin, pošto je sklopio društveni ugovor , ne
zadržava prava iz prirodnog stanja



on u državu ulazi posve i bez ostatka, u totalnom samootuđenju → tek su na toj
osnovi mogući pravna jednakost svih podanika pred zakonom, opća vojna obveza i
odgovornost građana za sve državne radnje



u svom "Društvenom ugovoru" Rousseau cilja upravo na svaku točku dotadašnje
Hobbesove i Grotiusove teorije ugovora u kojima je ugovor o vladavini posve istupao
u prvi plan i čak postao jedinom pravnom osnovom države → tako se država javlja
kao institucionalni protupol prirodnoj praslobodi pojedinca



nasuprot tome, Rousseau zamjećuje da grupa ljudi, podvrgavajući se nekom vladaru,
već predstavlja neko društveno jedinstvo, tj. pravu zajednicu → prema tome, ugovoru
o vladavini mora prethoditi društveni ugovor



no, Rousseau se ne vraća srednjovjekovnom dvojstvu društvenog ugovora i ugovora o
vladavini, nego zna samo za jedan jedini praugovor, koji je kao društveni ugovor
jedini mjerodavan i konstituira državu



glavni problem u "Društvenom ugovoru" je uspostavljanje identiteta pojedinačnog i
općeg dobra



ovdje se rađa poznati nauk o općoj volji



suživot u državi zahtijeva podudaranje interesa svih građana bar u jednoj točki



zato sadržaj djelatnosti vlade nije prije svega taj da postigne to podudaranje interesa
(jer ono već mora postojati da bi postojala vlada), nego da ga artikulira i osnaži



ta opća volja nije jednostavno objektivna danost, već je ona produkt podruštvljenja



za razliku od toga, pojedinačna volja definira se kao poseban interes, što ga pojedinac
slijedi bez obzira na opće dobro



zbroje li se jednostavno pojedinačne volje, još se ne dobiva opća volja, nego samo
volja svih, koja je bez značenja za tvorbu države volje



da bi se došlo do opće volje, nužno je da se pojedinačne volje jednostavno ne
zbrajaju, nego da se u postupku dijalektičkog pročišćavanja iz njih izluči ono što je

NARODNA SUVERENOST / SHVAĆANJE SUVERENOSTI

Narodna suverenost je za Rousseaua principijelno neograničena i neograničiva – ona se ne
može ograničiti ustavima, osnovnim pravima, korporativnim slobodama grupa. Poznato je
Rousseauovo odbacivanje predstavničkih skupina, staleških udruženja, stranaka; ono se
temelji na bitnoj nezastupljivosti suverenosti. Državna vlast također se ne može dijeliti –
Rousseau dakle odbacuje i ideju podjele vlasti. No kako Rousseau tada od svojeg ishodišta –
radikalno neotuđive narodne suverenosti i nezastupljivosti opće volje – uopće dolazi do neke
države, do neke vlade? To postiže tako što sadržaj suverenosti smješta isključivo u
zakonodavstvo, koje je u nadležnosti naroda kao cjeline, no suverenu izričito odriče pravo na
izvršenje te ga pridaje jednom nesuverenom subjektu – vladi. Prema tome, i kod Rousseau
postoji vlada; ali ona je puki izvršni organ zakonodavne države koji se u svako doba može
opozvati i koji je u svako doba dužan polagati račune suverenu.

KNJIGA I DRUŠTVENOG UGOVORA

“Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima.” On smatra da dok se jedan narod mora
pokoravati i dok to čini, da čini dobro. Isto tako, ako je u mogućnosti osloboditi se sile, čini
još bolje. Narod je tada u mogućnosti ponovo steći slobodu, ili je nije ni imao pa mu se nije
mogla ni oduzeti. Ipak, postoji pravo koje je osnova svim drugim pravima i zasnovano je na
konvencijama, ne na prirodi. To pravo je društveni poredak.

O prvim društvima

Porodica je najstarije i najprirodnije od svih društava a prirodna veza koja obilježava
porodice, prekida se čim prestane potreba da su djeca uz oca radi čistog održavanja. Djeca
nakon toga stječu ravnopravnu nezavisnost ali mogu nastaviti živjeti unutar porodice i to
dobrovoljno, pa se onda porodica održava ne više prirodno, nego sporazumno. Ta sloboda
izlazi iz čovjekove prirode, koja mu kao prvi zakon nalaže da se brine za vlastito
samoodržanje, a kad dođe u određenu dob da može i prosuditi o vlastitom dobru, on postaje
sam svoj gospodar.
Na taj način, upravo je porodica prvi model političkih društava. Unutar nje su svi rođeni
slobodni i jednaki, oni otuđuju vlastitu slobodu radi koristi.
Grotius, nizozemski pravnik koji je živio na dvoru Louisa XIII i napisao O pravu rata i mira,
ne slaže se s tim da je svaka vlast uspostavljena u svrhu koristi onih kojima se vlada, a kao
očiti primjer navodi ropstvo. On se priklanja Hobbesovom mišljenju kad kaže da ljudski rod
pripada nekoj stotini ljudi, a ne obrnuto. Zaključuje s usporedbom ljudi sa stadima stoke i
svako ima svog vođu koji ga čuva da bi ga na kraju uništio. Kako je i pastir nadređen svom
stadu, tako je i vođa nadređen narodu. Ovo je način na koji je razmišljao car Kaligula, i za
njega su kraljevi bogovi, a narodi stoka. Aristotel podržava ovu tezu o nejednoakosti ljudi kad
kaže da se neki ljudi rađaju da budu robovi, a drugi da gospodare. Ipak, prema autoru, ovo
mišljenje zahtjeva ispravak. Oni koji su rođeni u ropstvu, rađaju se da budu robovi. Takvi
ljudi gube čak i volju da iz ropstva izađu. Silom prilika ti su ljudi robovi, a činjenica da su
kukavice ih je zadržala u toj situaciji.

O PRAVU JAČEGA

Iako se najjači možer nametnuti svojom snagom i postati gospodar, on nije toliko jak ako ne
pretvori tu svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost. Sila je čista fizička moć ali nikakva
volja nego jednostavno razboritost.Ako je nužno da slušamo po sili, ništa ne obvezuje da to
nastavimo i kad sila prestane.Može se zaključiti da pravo nema nikakve veze sa silom u ovom
slučaju. Treba se pokoriti samo zakonitim vlastima jer takva vlast dolazi od boga, ali i sve
bolesti i negativnosti.

O ROPSTVU

Kako je već rečeno, čovjek nema nikakvu prirodnu vlast nad drugim čovjekom, osnova svake
zakonite vlasti nije priroda, nego konvencije.Otuđiti vlastitu slobodu je kriva riječ, jer otuđiti
znači darovati a čovjek koji dolazi u ropstvo se ne daruje nego se prodaje da bi preživio. Tada
on daje sve, i svoju osobnost i imanje, pa mu ne ostaje ništa za održanje. Kaže se da despot
svojim podanicima osigurava sigurnost ali u slučaju robova i to je uzrok njihovog jada jer oni
u i u svojim tamnicama žive slobodno, ali koliko je to dovoljno da bi se oni dobro osjećali?
Onaj koji besplatno daruje svoju slobodu nije pri zdravoj pameti i takva ludost nipošto ne
stvara pravo.
Ako se netko i ima pravo otuđiti, to nema pravo učiniti i svojoj djeci. Ona se rađaju slobodna
pa tom slobodom nitko osim njih ne može raspolagati.
Kad se pojedinac odrekne svoje slobode, on se odriče i svojstva čovjeka i svojim dužnosti.
Nema te naknade radi koje bi se netko toga odrekao jer je to protivno ljudskoj prirodi. Drugi
dio ovog poglavlja raspravlja o tome može li ropstvo, koje ne prozilazi iz dobrovoljnog
otuženja proisteći iz prava rata. Tu opet riječ ima Grotius koji u ratu pronalazi drugi razlog
tzv. prava robovanja. Tako bi pobjednik imao pravo ubiti pobjeđenog a pobjeđeni svoj život
može otkupiti gubitkom slobode. Sporazum bi bio zakonitiji ako obojica od toga imaju
koristi.
Međutim, jasno je da ljudi u ratnom stanju nemaju pravo ubijati poražene jer ljudi po svojoj
prirodi nisu neprijatelji jer međusobno nemaju trajne kontakte da bi stvorili stanje rata ili
mira. Osim toga, rat ne može opravdati nikakvu ograničenje slobode pojedinca.
Rat čovjeka s čovjekom ne postoji ni prirodnom stanju, gdje nema trajnog vlasništva, ni u
društvenom gdje je sve pod vlašću zakona.
Za privatne ratove optužuje feudalnu vladavinu jer je to suprotno načelima prirodnog prava i
dobre politeje, što ovdje označava političku organizaciju.
Rat nije odnos među ljudima, nego među državama i u tom se stanju pijedinci nalaze slučajno
i to ne kao ljudi, nego kao građani. Stranac koji ne objavi rat a krade, ubija ili zatvara
podanike nije neprijatelj nego razbojnik ali pravični vladar i u jeku rata u neprijateljskoj
zemlji pljačka javno dobro, ali se u privatnu osobu i njeno imanje ne dira.
Branitelji se mogu ubijati od strane neprijatelja dok imaju oružje, ali kad ostave oružje oni su
opet normalni ljudi i nema više prava na njihov život. Ta načela se zasnivaju na razumu.
Ako pobjednik ne smije pobiti poraženi narod, nema pravo niti zatočiti ih.Neprijatelja imamo
pravo ubiti kad ga ne možemo učiniti robom, ali pravo da ga učinimo robom ne proizlali iz
prava da ga ubijemo.

O SUVERENU

U činu udruživanja u društvenom ugovoru svatko se obvezuje u dvostrukom odnosu, kao član
suverena prema pojedincima i kao član države prema suverenu. Autor navodi da je protivno
prirodi političkog tijela da suveren sebi nametne zakon koji nebi mogao prekršiti. Prava
suverena ne mogu ići do ukidanja samoga sebe. Prirodno stanje ipak postoji među državama
jer se svaka od njih ponaša kao pojedinac koji ima vlastite apetite.
To je ujedno i objašnjenje ratova. Suveren postoji samo po svetosti ugovora i nikad se ne
smije podvrgnuti nekom drugom suverenu i obvezati se prema drugima.
S obzirom na to da se cijelo mnoštvo ujedinilo, ako se povrijedi jedan član, napada se cijelo
tijelo i obrnuto. Te obveze i interesi tjeraju obe strane da se uzajamno pomažu.
Suveren ne smije imati interesa koji su suprotni od interesa pojedinaca koji su ga stvorili. U
skladu s tim, nema potrebe da vlast bilo čime jamči svojim podanicima jer je, prema
Rousseau, nemoguće da bi tijelo htjelo nauditi svojim članovima. S druge strane, to ne vrijedi
i za podanike koji ne mogu jamčiti svoje obveze ako se ne može uvjeriti u odanost od strane
suverena. Ipak, pojedincu je dopušteno imati svoju vlastitu volju koja se ne slaže s općom
voljom građana. A i njegov vlastiti interes mu može nalagati nešto suprotno od općeg
interesa.U tom slučaju on uživa prava građanina a da ne ispunjava dužnosti podanika, to
uzrokuje nepravdu koja može urušiti političko tijelo.
Da društveni ugovor ipak ne bi postao bezvrijedan, on mora sadržavati obveze na koje opće
tijelo može prisiliti pojedinca koji se odbija pokoriti općoj volji. Oni ga na taj način
prisiljavaju da bude slobodan i štite ga od osobne zavisnosti.

O DRUŠTVENOM STANJU

Pri prijelazu iz prirodnog u društveno stanje čovjeko se instinkt zamjenjuje moralnošću i
pravednošću koja mu je prije nedostajala. Iako je time lišen mnogih prednosti koje mu je
pružala priroda, ipak su koristi nepobitno mnogo veće.
Čovjek društvenim ugovorom gubi prirodnu slobodu i neograničeno pravo na sve što ga
mami, ali dobiva građansku slobodu i vlasništvo nad svime što posjeduje.
Pri tom se mora razlikovati prirodna sloboda koja je ograničena samo snagom pojedinca, i
građanska sloboda, koju ograničava opća volja, nadalje potrebno je razlikovati posjedovanje
koje se postiže silom od vlasništva koje se zasniva na pozitivnom naslovu. Građansko pravo
čovjeku daje moralnu slobodu i on tek tada postaje istinski svoj vlastiti gospodar jer prohtjev i
njegov poriv nije ništa drugo nego ropstvo.

O STVARNOM VLASNIŠTVU

Kad se član zajednice njoj daje, daje se onakav kakav je i dobra koja posjeduje. Ipak ,time
posjed ne dolazi u ruke suverena. Ali su države ipak jače od pojedinaca pa je na taj način i
posjed jači. Država je gospodar dobara svojih članova prema društvenom ugovoru a ona ima
prava prvog posjednika koje je stvarnije od prava jačega, ali tek onda kad se uspostave prava
vlasništva. Ljudi imaju prirodno pravo na ono što im je potrebno i prema autoru, svatko ima
pravo biti vlasnik ali vlasništvo nije prirodno pravo.