Saobraćajni sektor jedan je od najvažnijih sektora današnjice, a ujedno i značajan nositelj i
okosnica industrijskog i društvenog razvoja svake zemlje. Budući da je to sistem bez kojega
pojedinac i društvo u cjelini ne mogu funkcionirati, kao takav predstavlja krvotok svake
zemlje, a time i temeljnu pretpostavku njezinih industrijskih i drugih aktivnosti. Stepen
razvijenosti   saobraćajnog   sistema   u   bliskoj   je   vezi   je   s   razinom   industrijskog   razvoja   i
kvalitetom uslova života, pa prema tome o njemu ovisi i ukupna industrija zemlje, regije ili
područja. Zbog toga je vitalni interes svake društvene zajednice podizati razinu kvalitete
saobraćajnoga   sistema.   S   obzirom   da   je   temeljni   cilj   saobraćajnog   sistema   povezivanje
industrijskih subjekata i ljudi neovisno o udaljenosti, svrsi prijevoza i modaliteta, saobraćaj
ima međunarodnu dimenziju. U skladu s time definirana je „Mreža saobraćajnih koridora“,
kao   mreža   prioritetnih   saobraćajnih   pravaca,   koji   u   najvećoj   mjeri   pridonose   boljoj
povezanosti   europskoga   područja   i   ostvarivanju   jedinstvene   uloge   saobraćaja   na
najučinkovitiji način

Međutim, osim pozitivnog društveno-ekonomskog uticaja, saobraćaj isto tako ima i svoju
negativnu dimenziju. Njegova ekspanzija, proizvela je niz negativnih faktora koji konstantno
ugrožavaju kvalitetu življenja i industriju zemlje. Tu posebice treba izdvojiti onečišćenje
okoliša   (zraka   i   vode)   zbog   velike   emisije   štetnih   plinova,   stvaranje   buke   i   vibracija,
zauzimanje prostora i površina, ali i izvanrednih događaja (saobraćajne nezgode).  Svaka litra
izgorjelog goriva, u vrlo općenitim okvirima, uzrokuje ispuštanje u atmosferu 100 g ugljen
monoksida, 20 g hlapljivih organskih spojeva, 30 g dušik oksida, 2.5 kg ugljen dioksida te još
niz drugih spojeva uključujući olovne spojeve, sumporne spojeve i krute čestice. Na temelju
hemijske   analize   goriva   ustanovljena   je   potrebna   količina   zraka   od   14.7kg   za   potpuno
izgaranje 1kg goriva.    Svaki od ovih ispušnih plinova je u nekoj mjeri vezan za zagađenje
zraka, od kojih neki djeluju lokalno, direktno na zdravlje ljudi, dok drugi djeluju globalno
uzrokujući globalne promjene kao što je efekt staklenika. Onečišćenje okoliša, saobraćajne
nezgode i zagušenje predstavljaju tri najznačajnije kategorije eksternih troškova saobraćaja,
koji se u EU procjenjuju u iznosu od 8% BDP-a, pri čemu je cestovni saobraćaj odgovoran za
90%   ukupnih   eksternih   troškova.   Cestovni   saobraćaj,   koji   dominira   i   u   putničkom   i   u
teretnom prijevozu, u usporedbi s ostalim granama saobraćaja daleko u najvećoj mjeri
negativno   utječe   na   kvalitet   zraka.   Najveća   prijetnja   je   konstantni   porast   emisije   tzv.
stakleničkih plinova koji direktno ili indirektno utječu na globalno zatopljenje, promjenu
klime, a time i na ljudsko zdravlje. Znanstveno je dokazano da emisija stakleničkih plinova
uzrokuje  globalno  zagrijavanje, odnosno  povećanje  prosječne temperature,  što  rezultira
klimatskim promjenama koje negativno utiču na ljudsko zdravlje. Samo u posljednjih 100
godina razina prosječne globalne temperature povećala se za 0,6˚C, dok to povećanje na
području EU iznosi čak 1,2 ˚C. Osim toga razdoblje od 1990. do 2000. g. bilo je najtoplije u
posljednjih   150   godina.   Prema   ovakvom   trendu   do   2100.g.   temperatura   bi   se   mogla
povećati još za od 1,4˚C do 5,8˚C, a najveće povećanje osjetiti de se u Istočnoj i Sjevernoj
Europi. Ovakvo zagrijavanje uvelike pridonosi klimatskim promjenama, a time i negativnom
utjecaju na ljudsko zdravlje, budući da ono, između ostaloga, ovisi o okruženju (kvaliteti
zraka, razini buke, kvaliteti namirnica, etc.). Procjene Svjetske zdravstvene organizacije WHO
iz 1997.g. su da će svake godine u svijetu od posljedica onečišćenja zraka smrtno stradati 2,7
ili 3 milijuna ljudi (dva scenarija). Prema WHO taj iznos je 6% od ukupnog broja smrtnih
slučajeva

Porast emisije stakleničkih plinova najteže je suzbiti u saobraćaju, jer  implementacija mjera
vrlo   sporo   djeluje,   a   one   se   u   najvedoj   mjeri   odnose   na   napredak   u   tehničkim
karakteristikama   motornih   vozila.   Motori   s   unutrašnjim   sagorijevanjem   emitiraju   niz
različitih štetnih tvari, a te emisije primarno ovise o tehnologiji vozila odnosno motora i
svojstvima goriva. S obzirom da učinkovitost tehnika za smanjenje emisije na vozilima ovisi i
o gorivu, učinkovite mjere moraju obuhvatiti uz standarde za vozila odnosno motore i
standarde za gorivo. Jedan od temeljnih ciljeva europske politike održivog transporta jest
udovoljavanje ekološkim kriterijima koji podrazumijeva niz mjera uključujudi tehnološka
poboljšanja   vozila,   alternativne   izvore   energije,   poreznu   politiku,   subvencije,   definiranje
ekoloških   standarda   itd.   Tako   zakonodavstvo   EU   u   području   tehnologije   i   sigurnosti
propisuje najveće dopuštene mase i dimenzije cestovnih vozila, licenciranje vozača, utvrđuje
procedure   za   tehnički   pregled   vozila,   tehničke   zahtjeve   za   cestovna   vozila   te   područje
sigurnosti i ekološke podobnosti motornih vozila na temelju CEMT-ove rezolucije, kao i
područje koje uređuje međunarodni Sporazum o prijevozu opasnih tvari (Sporazum ADR).
Međutim,   nisu   sve   grane   saobraćaja   jednaki   onečišćivači.   Od   ukupne   emisije     CO2   u
atmosferu, na cestovni saobraćaj otpada 89,2%, na zračni saobraćaj 11,7%, na željeznički
2,9% te na kraju na pomorski saobraćaj otpada 2,5%
Zbog sve većeg štetnog uticaja na zrak, u svim sektorima pa tako i saobraćajnom, daje se
velika pažnja njegovoj zaštiti. Saobraćajna zagušenost čini gradove manje ugodnima za život
te smanjuje saobraćajnu učinkovitost, povećavajući vrijeme putovanja, potrošnju goriva i
stres   vozača.   Saobraćajna   infrastruktura,   mora   počesto   biti   građena   na   agrikulturno
korisnom zemljištu ili lokacijama od visoke ekološke, povijesne ili kulturne važnosti. Od
ekološke   je,   ekonomske   i   političke   važnosti,   da   saobraćaj   bude   organiziran   na   najbolji
mogući način, tako da zadovoljava potrebe ljudi i roba, uz uzrokovanje što je moguće manje
neželjenih popratnih pojava. Cijena navedenoga se mora kretati u razumnim granicama, a
njegov utjecaj na prirodni i čovjekov okoliš se mora minimalizirati.
Kako bi se negativan ekološki utjecaj saobraćaja smanjio, nužno je provesti niz mjera. Uz
nezaobilazne   tehničko-tehnološke   zahvate   na   prevoznim   sredstvima,   najučinkovitije
sredstvo je saobraćajna politika, kako na globalnoj tako i na nacionalnoj razini, koja mora
voditi   u   smjeru   održivog   razvitka.   U   nacionalnu   politiku   neophodno   je   implementirati
međunarodne sporazume i smjernice koje vode ka rješavanju ekoloških problema. Stoga,
potreba za strateškim planiranjem saobraćajnog sistema i saobraćajna politika koja će dati
smjernice smanjenja negativnih učinaka saobraćaja, mjere poboljšanja sistema kao i mjere
prevencije od vitalnog su značaja u procesu smanjenja negativnog utjecaja saobraćaja na
okoliš.