Napomena: Neke opcije za prijavu su dostupne samo nakon kupovine dokumenta.
VANPARNIČNI POSTUPAK
42. UVODNA RAZMATRANJA
Prvi propis koji je cjelovito uredio materiju vanparničnog postupka na ovim prostorima bio je Zakon o sudskom vanparničnom postupku Kraljevine Jugoslavije iz 1934.godine. Nakon II sv.rata prvi Zakon o vanparničnom postupku donesen je tek 1989.godine. On je poslužio kao osnov za novi Zakon ovanparničnom postupku FBiH iz 1998.godine, koji je na snazi. Osim ovog zakona, izvor vanparničnog prava su i propisi koji regulišu neke od posebnih vanparničnih postupaka, kao npr.Porodični zakon, Zakono eksproprijaciji itd.
43. BITNA OBILJEŽJA VANPARNIČNOG POSTUPKA
Najvažnija obilježja vanparničnog postupka su:
c) U većini predmeta interesi učesnika su istovrsni, a ne meñusobno suprotstavljeni;
d) Procesna forma je izgubila na svojoj strogosti u odnosu na parnični postupak. Procesne norme samookvirno uobličavaju postupak, a sudu ostavljaju da ga konkretizira u skladu sa zahtjevima konkretnihslučajeva. Elastičnost forme je u službi ostvarenja načela efikasnosti.
e) Za najtipičnije vanparnične postupke može se reći da je u njima došlo do izražaja načelo oficijelnostiu pokretanju postupka, načelo inkvizitornosti u prikupljanju procesne grañe i načelo efikasnosti uodvijanju postupka.
f) Za odluke u vanparničnom postupku je karakteristično da se njima ureñuju pravni odnosi. Time jeodstupljeno od pravila parničnog postupka ukome se odlučuje po principu «ili-ili».
g) U vanparničnom postupku sve odluke nisu podobne za materijalnu pravosnažnost. To su konstitutivneodluke kojima se stvaraju nove pravne situacije i ureñuju odnosi za budućnost.
44.
PRAVNA PRIRODA VANPARNIČNOG POSTUPKA
Odgovor na ovo pitanje se u osnovi svodi na utvrñivanje pojma i predmeta vanparničnog postupka,njegovih osnovnih načela, te ustanovljavanje granice izmeñu parničnog i vanparničnog postupka, tegranice izmeñu vanparnične i upravne vlasti. U tom smislu postoji više teorija:
- Prema
teoriji spora
, u parničnom postupku se rješavaju pitanja u kojima se javlja
spor ili suprotnost privatnopravnih interesa, a u vanparničnom postupku sud postupa samo onda kad nema nikakvogspora i kad treba donijeti odgovarajuće mjere ili preduzeti odgovarajuću procesnu radnju uzajedničkom interesu svih učesnika. Ovo shvatanje izloženo je kritici jer postojanje spora ne može biti pouzdan kriterij za razdvajanje parničnog postupka od vanparničnog.
- Slična prethodnoj je
teorija stranaka
,prema kojoj učesnici parničnog postupka
od suda zahtijevajuneku radnju u zajedničkom interesu. Za razliku od parnične procedure, gdje je pojam stranke odreñenuz primjenu isključivo procesnopravnih kriterija, u vanparničnom postupku je pojam učesnikaodreñen primjenom mješovitih, procesnopravnih i materijalnopravnih kriterija. Osnovni nedostatak ove teorije je u nesveobuhvatnosti, jer uzima samo kriterij učesnika u postupku
- Teorija svrhe,
poznata pod nazivom
teorija represije i prevencije
smatra faktor
svrhe odreñujućim zarazlikovanje parničnog kao represivnog i vanparničnog kao preventivnog postupka. Glavna zamjerkaovoj teoriji je što i parnični i vanparnični postupak mogu jednako služiti i preventivnoj i represivnoj svrsi.
- Teorija redovnog i vanrednog puta pružanja pravne zaštite
uči da je
vanparnični postupak vanredni put za traženje i realizaciju pravne zaštite ugroženih subjektivnih grañanskih prava, za razliku od parničnog postupka koji predstavlja redovni put za realizaciju tog cilja. Prema ovoj teoriji, parničnim postupkom zakonodavac ureñuje područja gdje želi da do jačeg izražaja doñe princip zakonitosti. Sdruge strane, u vanparnični postupak se svrstavaju pitanja kod kojih je u većoj mjeri izražen zahtjevcjelishodnosti.
- Po teoriji konstitutivnih akata
, u vanparničnom postupku sudovi donose
odluke koje imajukonstitutivan karakter, za razliku od parničnog postupka gdje odluke sudova imaju uglavnomdeklaratoran karakter. Zamjerka ovom učenju je nedosljednost, pošto i odluke u vanparničnom postupku često imaju deklaratoran karakter.
- Teorija tutele
uči da u vanparničnim stvarima dominira javni interes, za razliku
od parničnog postupka, koji je opredijeljen privatnim interesom stranaka. Neutemeljenost ove podjele vidljiva je izčinjenice da se i u vanparničnom postupku rješavaju imovinskopravne stvari u privatnom interesu(npr.susjedi ili suvlasnici). S druge strane, u parničnom postupku vezanom za bračne i paternitetskeodnose naglašen je javni interes.
45. MJESTO VANPARNIČNOG PROCESNOG PRAVA U PRAVNOM SISTEMU
45.1. Odnos vanparničnog i parničnog postupka
46.2. Učesnici
Pod pojmom «učesnici» podrazumijevaju se subjekti vanparničnog postupka.
U vanparničnom postupku se pojam učesnika odreñuje u procesnopravnom i u materijalnopravnom smislu. Umaterijalnopravnom smislu učesnici su sva ona lica na čija prava i interese može uticati donesena odluka.Prema ovom kriteriju, pojam učesnika se odreñuje posebno u vanparničnim postupcima koji se pokreću poslužbenoj dužnosti (npr.ostavinski postupak).U procesnopravnom smislu učesnik je lice koje se nalazi u ulozi predlagača (tj.pokreće postupak) i onoga prema kome je prijedlog upravljen, odnosno povodom koga je postupak pokrenut.
Sposobnost biti subjekt vanparničnog postupka
imaju fizička i pravna lica, te odreñeni oblici udruživanjakoji nemaju svojstvo pravnih lica, a pod istim uslovima pod kojima im se svojstvo stranke priznaje u parničnom postupku. Zakonsko zastupanje je kao i u parničnom postupku. Osim toga, u nizu vanparničnihstvari daje se mogućnost i poslovno nesposobnim licima da preduzimaju procesne radnje. Npr, lice kome je oduzeta poslovna sposobnost može podnijeti prijedlog da mu se sposobnost vrati.
47. NAČELA VANPARNIČNOG POSTUPKA
47.1. Načelo dispozitivnosti i oficijelnosti
U vanparničnom postupku načelo dispozitivnosti je u svim fazama postupka potisnuto u korist načelaoficijelnosti – od pokretanja, preko odreñivanja predmeta odlučivanja, pa do okončanja.U nizu vanparničnih predmeta postupak se pokreće po načelu oficijelnosti (npr.ostavinski postupak,oduzimanje poslovne sposobnosti itd). U takvim postupcima zahtjevi ili prijedlozi za pokretanje postupka,koji dolaze od strane zainteresiranih lica ili državnih organa, nemaju karakter procesne radnje.
U predmetima u kojima se postupak pokreće po načelu dispozitivnosti (prijedlogom), pravo napodnošenje prijedloga je dato i odreñenom državnom organu (javnom tužiocu, organu starateljstvai dr). U ovim postupcima podnošenje prjiedloga ima karakter procesne pretpostavke: sud ćeodbaciti prijedlog neovlaštenog učesnika. Prijedlog se može povući sve do okončanja prvostepenogpostupka. Ako je odluka već donesena, prijedlog se može povući do njene pravosnažnosti, poduslovom da se time ne vrijeñaju prava drugih učesnika, odnosno ako se sa povlačenjem prijedlogaslažu svi učesnici na koje se odnosi dejstvo odluke.
Predmet odlučivanja
u vanparničnom postupku
po pravilu odreñuje sud
, koji pritom nije vezan prijedlozima učesnika. Taj predmet sud može u toku postupka proširiti na nova pravna pitanja ili gaograničiti. Izuzetak su slučajevi u kojima je predmet postupka ostvarenje nekog subjektivnog prava predlagača. U takvim slučajevima je sud vezan za prijedlog.Prijedlog spada u neformalne procesne radnje i zakonom se po pravilu ne odreñuju bitni elementi prijedloga.Kad je u pitanju
upravljanje i okončanje postupka,
naglañeno je načelo
sudskog upravljanja postupkom.
Učesnici svojim držanjem ne mogu izazvati mirovanje postupka, a prekid se odreñuje povodomupućivanja na parnicu. U vanparničnom postupku ne može se donijeti odluka na osnovu priznanja iizostanka, niti ima odricanja od zahtjeva. Učesnik kao predlagač može dovesti do okončanja postupkasamo
povlačenjem prijedloga
.
47.2. Istražno i raspravno načelo
U pogledu prikupljanja procesne grañe, u vanparničnom postupku važi istražno (inkvizitorno) načelo. Sudu cjelosti snosi odgovornost za potpunost i istinitost utvrñenog činjeničnog stanja. U pravilu nije vezan ni priznatim činjenicama, tj. izjava o priznanju ne oslobaña potrebe da se i takva činjenica dokazuje. Samo uspornim vanparničnim stvarima (npr.ureñenje meña), nesporne činjenice nema potrebe dokazivati.
47.3. Načelo kontradiktornosti
Načelo kontradiktornosti se kao ustavna vrijednost primjenjuje i u vanparničnom postupku. Dakle, sud nesmije donijeti odluku prije davanja mogućnosti izjašnjavanja onima na koje se ta odluka odnosi.
47.4. Usmenost, neposrednost i javnost
Razlike u oblikovanju parničnog i vanparničnog postupka se najviše ispoljavaju u primjeni ovih načela. Uvanparničnom postupku sud donosi odluku na osnovu rasprave samo izuzetno, ako je to izričito odreñenozakonom i kad sam ocijeni da bi održavanje ročišta bilo svrsishodno radi razjašnjavanja ili utvrñivanjarelevantnih činjenica. Meñutim, i kad koristi formu usmene rasprave, činjenični osnov odluke koju suddonosi ne obrazuje samo procesna graña koja je bila predmet neposredne rasprave, već i ona
