Agresija i nasilje u sportu

100

Ratko R. Bo

žović

Filozofski fakultet

Nikšić

AGRESIJA I NASILJE U SPORTU

AGRESSION AND VIOLENCE IN SPORT

ABSTRACT  This  paper  seeks  to  examine  to  what  extent  the  contemporary  mass  professional
sport includes not only the aggressive success winning aimed toward prestige goals, but also the
question  of  the  impertinence  of  aggression.  This  impertinence  is  manifested  through  the  open
violence,  inappropriate  behavior  and  relationship  with  others  (sport  rivals)  which  are  going
beyond  the  limits  of  spontaneous  and  creative  game.  The  game  is  neglected  in  today’s  sport.
There is another „game“ around a real one. The primary goal is to win at all costs, or, ultimately,
not  to  lose.  In  order to achieve this, it is „allowed“ to use different means which are destroying
the true, impassioned game.
There is an economic interest behind these aggressive and violent tendencies. Sportsmen
(players)  sell  their  bodies  of  their  own  accord  thus  becoming  destructive  and  auto-destructive.
Everything  they  do  is  aimed  at  reaching  a  well-defined  goal,  record  or  prestige  that  goes  along
with  material  wealth.  Their  aggression  and  violence  are  extorted  or  derived  phenomena  and  the
main strategists that rule the modern mass sport are economic and political forces.
Key words: aggression, violence, sport, sportsmen, game, players

APSTRAKT  U  radu  se  nastoji  pokazati  koliko  savremeni  masovno-profesionalni  sport  sobom

nosi ne samo agresivno osvajanje uspjeha kao rezultata u svrhu prestiža nego i pitanje drskosti

agresivnog,

ak i putem otvorenog nasilja, ponašanja i odnošenja prema drugome (sportskom

protivniku) bez suštinskih svojstava spontano-

stvaralačke igre. Igra je zapostavljena u današnjem

sportu; ostvaruje se neka druga „igra“ oko prave igre. Osnovni cilj jeste pobijediti, po svaku cijenu,
ili u krajnjem ne izgubiti. A da bi se to postiglo, „dozvoljena“ je upotreba raznih sredstava koja
dovode do gubitaka rasplamsane istinske igre.

Iza takvih agresivnih i nasilničkih tendencija stoje, prije svega, ekonomski interesi, gdje

sami sportisti (igrači), dobrovoljno prodajući vlastito tijelo, postaju sami destruktivni a i auto

de-

struktivni a sve u cilju osvajanja zacrtanog uspjeha, rekorda i prestiža koji im donosi materi

jalno

bogatstvo. Tako su agresija i nasilje kod sportista, na neki način, iznuñen

e ili izvedene pojave,

gdje su glavni stratezi ekonomske i političke sile koje vladaju u savremenom masovnom sportu.

Ključne riječi: agresija, nasilje, sport, sportisti, igra, igrači

Agresivnost profesionalnog sporta – motor uspjeha

Savremeni profesion

alni sport skoro da ne može opsta

ti bez uporne borbe

za uspjehom, rezultatskim rekordom, ujedno i

društvenim (domaćim i me

ñunarodnim) prestižom, te time današnji sport ne može bez agresivnog napada i
korišćenja latentnih i otvorenih metoda i sredstava u svrhu dolaženja do

planiranog cilja. Agresivna igra postala je vrlina savremenog sporta koja se
javno afirmiše. Ona se ne odnosi samo na ofanzivnu nego i na defanzivnu

utakmicu ili takmičenje, tj. zasnovana je na borilačkom agonu koji se prvo izra

101

R. R

. Božović, Agresija i nasilje u sportu

Sociološka luča I/2 2007

žava na strategiji onemogućavanja, po svaku cijenu, protivnika da doñe u šansu

koja vodi do pobjede. Dakle, prvo se postavlja zadatak na odbrani – isklju-

čivanju gubitka

pa onda na strategiji da se i „kroz iglene uši“ doñe do po

bjede.

Takva kalkulativnost je opas

na za ljepotu igre, ali i za čovjekov fiziološki

organizam kao trajnu fizičku sposobnost za bavljenje sportom

, zbog vjerovatnih

teških povreda. Sport je time postao oblikom industrijske robe tejlorovske

izračunljivosti koja prolazi ili ne prolazi u sportsk

tržišnoj konkurenciji. Zato

sport, sve više, postaje mukotrpan rad i to bez slobodnog vremena, bez sponta-
niteta igre,

i ne samo bez zabave u njemu i njim nego i sa malo mogućnosti

zabave poslije njega. Kondicija, snaga i brzina pobjeñuju ležernost, lakoću

pokreta i razigranu maštu. U fudbalu su, npr.,

danas postala dva ključna igrača

–

golman (sa zadatkom da ne primi gol) i gol-

igrač (da zabije gol protivniku), što

znači najprije i najsigurnije doći do rezultata. Time sport i sportska takmičenja

postaju

kopija globalne svjetske (ekonomske, političke i vojne) utakmice u

nadmoći jednih

u odnosu prema

drugima. Jedino postaje važno pobijediti

, i to

utoliko više ukoliko je protivnik bolji. A to se postiže agresivnom igrom

u napadu

i u odbrani. ðuro Šušnjić će dobro, ujedno i lijepo, reći: „Savremeni (profesio

nalni) sport više liči na moćan proizvodni pogon, nego na lepu zajednicu ljudi,
koja prireñuje svečanost za čula i duh. Sportisti sve manje žude za tim da
pokažu i dokažu svoju smelost, snagu i veštinu, već teže da steknu novac, moć i
slavu“ (objavljeno u: D. Koković, 1990: 11)

. To je pojava u kojoj se preko sporta

obavljaju i izvršavaju društveni, ekonomski i politički poslovi (pobjeda, poraz,

napad, odbrana, otpor, rasturanje i razbijanje protivnika, bacanje na koljena i

sl.), da bi istovremeno sportsko takmičenje gubilo izvorne osobine igre kao što
su: zanos, prirodnost, radost, osjećajnost (

Ibid., 1990: 11). Zato nije ni najmanje

slučajno to što se u sportu gaji agresivnost. Agresivnost sporta, dakle, potiče iz
društvene strukture u kojoj se, po vladajućem poretku vrijednosti, organizuje i
stimuliše odgovarajući sport, a koji podstiče biološku prirodu i psihu čovjeka da
se bori i nadjača protivnika i tako dolazi do željenog rezultata

, i u psihološkoj

žestini i ushićenosti zadovolji svoje strasti (prije svega materijalne interese i

strasti slave). A da bi se agresija manifestovala, mora imati nesumnjiv izvor

energije u čovjeku (V. Jerotić, 1989: 18). Kod sportista javlja se nagomilana

energija koja se u bor

benim takmičenjima prazni agresivnom igrom

, da bi kod

vatrenih navijača nagomilano nezadovoljstvo njihovom svakodnevnom

egzistencijom eksplodiralo na stadionima.

Riječ ’agresija’ potiče iz korijena

aggredi ili od ad gradi, gdje gradus

označava korak a pre

fiks ad –

prema, što upućuje na značenje

– kretati se

naprijed, ići ili koračati naprijed. Nasuprot tome

, regredi

(regresija) znači kretati

se nazad (E. Fromm, 1975: 15).

Prema tome, od izvornog značenja izvodi se

značenje koje se koristi u akciji kao bliže prići, iznenada napasti, ili narodski
rečeno

–

nasrnuti. To značenje se, prije svega, odnosi na napad prema nekom

drugom ili prema samom sebi, tj. kao destrukcija ili autodestrukcija,

a može i

kao oblik odbrane. U kolokvijalnom govoru riječ ’agresija’ up

otrebljava se u

veoma rastegljivom značenju, tako da se može govoriti o agresivn

im govorenju,

103

R. R

. Božović, Agresija i nasilje u sportu

Sociološka luča I/2 2007

na individualno psihološkom planu. Otuda, prema Markuzeu, proizilazi da odgo-
vornost

za organizaciju čovjekova života leži u društvenom sistemu, tj. u

ukupnim društvenim ustanovama ko

je odreñuju, zadovoljavaju i kontrolišu

njegove potrebe. „Agresivni poticaj udara u prazno –

ili zapravo mržnja se

sukobljava sa nasmijanim kolegama, zaposlenim takmičarima, poslušnim službe

nicima, korisnim društvenim radnicima koji svi vrše svoju dužnost

i koji su

nevine žrtve“ (

H. Marcuse

, 1955: 93). Sportisti, inače, postaju „najposlušniji

službenici ili radnici“, posebno zbog podudaranja ličnih interesa sa interesima
moćnih društvenih ustanova, gdje se uspjeh nastoji postići svim sredstvima iako

u okvi

ru reglementiranih pravila i normi sportskih takmičenja

, a i ne tako rijetko

skri

venim zaobilaženjem te sportske reglementacije na domaćem i meñu

narodnom

planu. Prema tome, agresivnost u sportu i agresivnost koja proističe iz sporta

direktno su izvedeni iz strategije osvajanja svih prostora ljudske egzistencije koju

nameće struktura ekonomske moći i političke vlasti globalnog društva.

Osvajanje uspjeha u sportu nasilnim metodama

Savremena civilizacija prepuna je različitih oblika nasilja

, i to kako u

ealnom životu ljudi tako

i u imaginarnim formama sa poplavom masovne kul-

ture. Profesionalni sport,

i to u veoma različitim oblicima ispoljavanja

, ne isklju-

čuje

se iz tih tendencija savremenog svijeta. „Utakmice, spektakularni plesovi i

opasne trke, mas

ovne izložbe i sastanci, sve je to potrebno i kao kompenzacija i

da bi se pokrenule animalne potrebe iz njihove nepokretne obamrlosti“ (I. Ku-

vačić, 1979: 169). U savremenom razvijenom svijetu svaku volju za uspjehom

obavezno prati sticanje profita. Zato n

ije slučajno to što se sportska igra,

utakmica, takmičenje

, pretvara

ju u agresivnu borbu za rezultat, rekord, prestiž.

U to se uključuje i publika

, i bez sopstvene koristi upotrebljava sva dostupna

sredstva da bi ostvarila slast pobjede. „Ako nema smrti ili opasnosti od smrti,
publika smatra da je prevarena. Miroljubive igre kao što je košarka ili konjske

trke moraju biti praćene klañenjem

, da bi bile isto tako uzbudljive kao rodeo ili

mototrke“ (Ibid.). Sportski stadioni postaju arene za ispoljavanje nagomilane i
potisnute agresije koja lako eksplodira u najsurovije oblike nasilja. To se, prije
svega, dešava kod mlade generacije a pogotovu onih njenih slojeva koji u

realnom životu ne zadovoljavaju potrebe prema svojim aspiracijama. A kada se

ne zadovoljavaj

u na pravi način neke osnovne potrebe kao što su glad, žeñ, seks

i dr., onda,

pored toga što te potrebe naprosto ključaju u čovjekovoj prirodi

javljaju se

i sekundarne ili derivativne potrebe kao što su takmičenje, borbenost,

uspješnost, ekspanzivnost, s ispoljavanjem u agresivnoj formi koja ide sve do

najekstremnijih oblika nasilja. No, uopšte sa otuñenjem sportske igre od bitnih
svojstava istinske igre javljaju se različiti oblici nasilja koji provociraju publiku,
posebno „navijačka jezgra“ koja se znaju vandalistički i destruktivno ponašati.

„U sportskom svetu, pa i u nas, sportski susreti se sve više legitimišu brutal-

nošću. Zanemarivanje pravila ponašanja dovodi do sve izrazitijeg nasilničkog

ponašanja. U tom pogledu fudbalski susreti su na prvom mestu

“ (A. Kerković,