Bezicne wfi
BEŽIČNE Wi-Fi RAČUNARSKE MREŽE
I
SIGURNOST Wi-Fi MREŽA
Seminarski rad
Sadržaj:
UVOD
Ovaj seminarski rad se bavi Wi-Fi tehnologijom, primjenom i sigurnošću Wi-Fi mreža.Institut
inžinjera elektrike i elektronike - Internacionalno tijelo IEEE, 1997.
godine donosi specifikaciju 802.11 standarda, zato što je primjećeno da se već
počelo dešavati ono što se prije počelo dešavati i u početku razvoja LAN mreža.
Dakle, to je nedostatak standarda - koji je doveo do toga da proizvođači prodaju
međusobno nekompatibilnu opremu.
Masovno prihvatanje standard je doživio nakon 1999. kada se prihvata
mnogo brži 802.11b standard i 2003. kada se prihvata 802.11g standard, koji je
prvi donio sasvim prihvatljive brzine, kao i omogućio rast gradskih javnih 802.11
mreža. Manjih problema sa kompatibilnošću i dalje ima, ali certificiranje bežičnih
proizvoda sa etiketom “Wi-Fi CERTIFIED”od strane Wi-Fi Alliance polako dovodi
do uklanjanja straha kupaca od kupovanja nekompatibilne opreme. Sam pojam
Wi-Fi nije skraćenica, već trgovačko ime.
Iako je u početku Wi-Fi planiran za korištenje u mobitelima, laptop-ima i
sličnim prijenosnim uređajima, unutar kuće i ureda, uskoro je postalo jasno da je
vrlo iskoristiv i za stolna računala, te je prihvaćen i od brojnih amatera i
profesionalaca za povezivanje udaljenih mreža i računala bez iznajmljivanja
(uglavnom preskupih) unajmljenih vodova. Također, sve je popularnija ugradnja
802.11x spojivosti u konzumentske uređaje tipa igraće konzole, kućne
multimedijalne centre, pa sve do satova i automobila.
Masovnijim prihvaćanjem širokopojasnog pristupa Internetu (preko
kabelske televizije i ADSL-a) dolazi do stvaranja kućnih, manjih i većih gradskih
mreža kojima je jedna od funkcija dijeljenje Internet veze. Štoviše, nekima
je taj način jedini na koji mogu ostvariti širokopojasni
pristup tamo gdje inače nije moguć - iz raznih birokratskih i tehničkih razloga (koji
su uglavnom plod tromosti nekih telekomunikacijskih kompanija u prihvatanju
novih tehnologija). Nažalost, sa gledišta sigurnosti, bežične mreže su bile korak unazad.
Žičnemreže su tu u prednosti pošto je pristup komunikacijskom kanalu moguć samo uz
fizički pristup kabelu, dok kod Wi-Fi mreža jedinu sigurnost predstavljaju

Povećana je i razina sigurnosti. Realne brzine transfera su oko 10Mbps.
802.11g
Završni prijedlog 802.11g standarda donesen je 2003. godine. Ovaj
standard je danas daleko najpopularniji i defakto sinonim za WiFi. Unatrag je
kompatibilan sa 802.11b standardom te donosi brzine transfera od 54 Mbps.
Koristi Orthogonal Frequency-Division Multiplexing (OFDM) modulaciju za brzine
transfera od 6, 9, 12, 18, 24, 36, 48, i 54 Mbit/s, za brzine od 5.5 i 11 koristi CCK
modulaciju (kao 802.11b) te Differential Binary/Quadrature Phase-shift Keying +
Direct-Sequence Spread Spectrum (DBPSK/DQPSK+DSSS) za 1 i 2 Mbit/s. Realna
maksimalna brzina je oko 22Mbit, a koristi iste kanale kao i 802.11b.
NAČIN RADA
Wi-Fi mreže rade uz pomoć veoma jednostavne radio tehnologije, jedina razlika je to što se radio
signali pretvaraju u nule i jedinice. Slanje podataka preko radia nije novina jer se i Morzeov kod
binarno prenosio bez žica, no RF tehnologija je mnogo unaprijeđena od vremena Morzeovog
koda, tako da je opseg informacija koje je moguće poslati pomoću radio frekvencija neuporediv.
Upravo je WiFi prvi iskoristio dobru propusnost i jednostavnost radio signala. WiFi radiji šalju
signale na frekvencijama 2.4 GHz (802.11b i 802.11g standardi) i 5 GHz (802.11a), gdje se
koriste mnogo naprednije tehnike kodiranja kao što su OFDM (
orthogonal frequency-division
multiplexing
) i CCK (
Complementary Code Keying
) pomoću kojih se ostvaruju mnogo veće
brzine prijenosa podataka samo uz pomoć radio valova. Razlog što se ove frekvencije koriste jest
što su ostale neiskorištene od strane raznih armija ali i ostalih korisnika koje koriste zasebne
frekvencije za komuniciranje.
.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti