SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET HERCEGOVINA
FAKULTET DRUŠTVENIH ZNANOSTI DR. MILENKA BRKIĆA
STUDIJ OPĆA DEFEKTOLOGIJA
INKLUZIJA DJECE OŠTEĆENA SLUHA
Seminarski rad
Kolegij: Osnove surdopedagogije
Student: Marija Vranešević
Mentor: Doc. dr. sc. Edin Mujkanović
Broj indeksa: P-530/14
Zagreb, prosinac 2014.
3
2. Inkluzija djece oštećena sluha u obitelj
Najvažniju ulogu u razvoju osobnosti djeteta ima upravo obitelj kao prva i temeljna
odgojna institucija. Razvoj djeteta ovisi o strukturi članova obitelji te o strukturi njihovih
međusobnih odnosa dok nasljedni faktori čine samo potencijale. Hoće li se ti potencijali
ostvariti ili ne, ovisi o prirodi poticaja u obitelji (Dulčić & Kondić, 2002, str. 21). Obitelj je
izrazito složena institucija već sama po sebi. Obiteljsku dinamiku čini isprepleten sustav
međusobnih odnosa njenih članova. Taj sustav postaje još složeniji ukoliko jedan član obitelji
ima posebne potrebe. Ukoliko se te posebne potrebe odnose na dijete oštećena sluha, dobiva
se još kompleksnija situacija, budući da oštećenje sluha oštećuje komunikaciju općenito, a
tako i međusobnu komunikaciju članova obitelji.
Sa stajališta rehabilitacije i inkluzije djece oštećena sluha, obitelj ima nezamjenjivu
ulogu. Bez aktivne i voljne suradnje svih članova obitelji u rehabilitaciji, neminovno će
izostati uspjeh i u drugim područjima inkluzije djeteta. Unutar obitelji, osim emocionalnog
iskustva pripadnosti zajednici, dijete usvaja i nepisana pravila međuljudskih odnosa, pravila
ponašanja i društvenog života. Ukoliko se djetetu prilagode uvjeti s obzirom na njegove
perceptivne sposobnosti, dijete unutar obitelji apsorbira kulturu sredine u kojoj živi, te što je
još važnije, ako je u mogućnosti, usvaja govor i jezik te sredine. Ne može se očekivati
socijalizacija djeteta u ostalim područjima društvenog života ukoliko izostaje temeljna
socijalizacija u obitelji. Upravo su zato od iznimne važnosti stavovi i uvjerenja članova
obitelji prema mogućnostima djeteta oštećena sluha. Stavovi članova obitelji prema djetetu
oštećena sluha utječu na prihvaćanje djeteta u obitelj, odnosno inkluziju djeteta oštećena sluha
u obitelj i obiteljsku dinamiku. Osim toga, u literaturi se navodi da odnos djeteta prema sebi i
njegova slika o samome sebi ovisi o stavovima roditelja prema njemu (Dulčić & Kondić,
2002, str. 33).
U svrhu ispitivanja tih stavova u roditelja, Mustać (1977) je provela istraživanje u
kojem je ispitala 102 roditelja čija su djeca bila uključena programom rehabilitacije u
zavodima za rehabilitaciju slušno oštećene djece i omladine. Rezultati istraživanja bili su
poražavajući za današnje shvaćanje te se možemo nadati da su se stavovi i odnosi roditelja
prema djeci s posebnim potrebama od tada promijenili. Uvidom u istraživanje može se
primijetiti da osim što roditelji nisu pokazivali poseban interes za stjecanje znanja o
problematici oštećenja sluha, također su bili skloni odgoj i obrazovanje djeteta prepustiti
4
specijalnim ustanovama. S druge strane, istraživanjem se uvidjelo da više od polovine
ispitanih roditelja djece oštećena sluha ima tendenciju previše štititi takvo dijete, ne
dopuštajući mu pritom razvijanje samostalnosti, te da su skloni socijalnoj izolaciji kao načinu
života. U rezultatima istraživanja primijećeno je i da više roditelja prihvaća oštećenje svog
djeteta a manje njih očekuje ozdravljenje te da manji broj roditelja reagira na slušno oštećeno
dijete njegovim odstranjivanjem iz obitelji.
Uzrok takvim rezultatima može se pripisati činjenici da je više od 90% djece oštećena
sluha rođeno u obitelji čujućih roditelja, te takva dijagnoza kod roditelja izaziva frustraciju
(Feher-Prout, 1996). Jedan od najvećih strahova budućih roditelja je da će se dijete roditi s
nekim nedostatkom. Taj strah, a i ostali osjećaji iz kojih proizlaze određena ponašanja uvelike
djeluju na razvoj djeteta i njegovu integraciju u obitelj. Dijagnoza oštećenja sluha kod djeteta
za obitelj predstavlja stres i izazov. Kako će se roditelji nositi s dijagnozom ovisi upravo o
njihovim stavovima.
Istraživanje koje su proveli Srand i Coetzer 1994. godine (prema Dulčić i Kondić,
2002, str. 36.-37) dalo je neke odgovore na pitanje kako stres uzrokovan saznanjem roditelja o
dijagnozi njihova djeteta djeluje na njih. Istraživanje je pokazalo da dob roditelja i stupanj
oštećenja sluha nema značajniju korelaciju s doživljajem stresa ali da je zato stres izazvan
dijagnozom djeteta obrnuto proporcionalan obrazovanju roditelja. Isto istraživanje dalo je
rezultate da su obiteljske teškoće jači agensi stresa za majke nego za očeve, kao i da majke
djeteta oštećena sluha smatraju da nemaju dovoljno vremena niti adekvatnu emocionalnu
podršku bračnog partnera. To, a i druga istraživanja upućuju da integracija djeteta u obitelj u
mnogočemu zavisi od majke i njezine reakcije na oštećenje sluha djeteta. Takvi rezultati
mogu se protumačiti kao indirektna posljedica patrijarhalnih odnosa u obitelji u kojima majka
preuzima inicijativu na emocionalnom planu.
Maher (1989) je istraživanjem ustanovio da su sposobnosti majke da se prilagodi
potrebama djeteta oštećena sluha i njezina emocionalna privrženost djetetu usko vezane s
djetetovim zdravim i dobro prilagođenim psihičkim razvojem. Autor navodi da dijete
doživljava svoje oštećenje sluha na način na koji njegova majka reagira na isto oštećenje, te
da je utjecaj koji oštećenje sluha ima na njihov uzajaman odnos od presudne važnosti za
djetetovo trenutno i buduće samopoimanje.
