1

VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA STRUKOVNIH 

STUDIJA MILUTIN MILANKOVI

Ć

 BEOGRAD

               

DANICA TANACKOV                                        

SEMINARSKI RAD

- UVOD –

Leukemija (grč. λευκος, „леукос-бело“ ; αιμα, „аимо-крв“), je malignitet ćelija 

krvi i koštane srži, koji nastaje usled nekontrolisanog razmnožavanja ćelija krvi i njihovih 
prethodnika u koštanoj srži. Ova bolest nastaje najčešće iz belih krvnih zrnaca (leukocita) 
i   njihovih   prethodnika,   ali   može   nastati   iz   ostalih   ćelija   krvi.   U   krvi   i   koštanoj   srži 
obolelih od leukemije može se najčešće naći mnoštvo nezrelih leukocita (blasti).

Leukemija nastaje zbog poremećaja genoma matične ćelije hematopoeze. Diobom 

te   ćelije   nastaju   nove   ćelije,   koje   imaju   istovetne   biološke   karakteristike   prve   ćelije. 
Klonalna   populacija   pokazuje   prednost   u   rastu   i   potiskuje   zdravu   populaciju 
hematopoeznih ćelija. Manje vredne leukemijskim matične  ćelije pokazuju poremećaj 
sazrevanja.   Proces   sazrevanja   leukemijskog   klona   ne   prati   sinhronizovano   proces 
proliferacije kao u normalnoj hematopoeze. 

Ćelije leukemijskog klona nikad ne sazrevaju, nego zaostaju na nivou blasta ili 

promijelocita.   Istraživanja   su   potvrdila   mehanizam   autonomnog   rasta   leukemijskog 
klona,   kao   i   da   ne   postoji   mehanizam   negativne   povratne   sprege   i   da   se   nikada   ne 
uspostavlja dinamička ravnoteža. Kada je tako nastala klonalna populacija ćelija dovoljno 
velika, uzrokovaće klinički prepoznatljivu bolest. 

Danas,   se   maligna   transformacija   matičnih   hematopoeznih   ćelija   povezuje   sa 

poremećajem u funkciji normalnih gena, koji kontrolišu s jedne strane proliferaciju ćelija 
ili,   s   druge   strane   programiranu   ćelijsku   smrt.   Rizik   za   nastanak   akutnih   leukemija 
povećavaju određene hromozomske promene (Daunov, Klinefelterov, Patau sindrom), 
nasledne   bolesti   sa   povećanom   fragilnošću   hromozoma   (Fanconijeva   anemija), 
retrovirusi kao humani T - ćelijski limfotropni virus (HTLV - I), izlaganje jonizirajućem 
zračenju, benzenu i njegovim derivatima, kao i primena određenih citostatika u lečenju 
drugih malignih tumora (alkilirajućih materije).

2

VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA STRUKOVNIH 

STUDIJA MILUTIN MILANKOVI

Ć

 BEOGRAD

               

DANICA TANACKOV                                        

SEMINARSKI RAD

1.

     

  KLASIFIKACIJA I SIMPTOMI

 

 

Leukemije se s obzirom na tok bolesti i prognozu mogu podeliti na: 

akutne leukemije,

hronične leukemije. 

Druga   podela   je   prema   tipu   krvnih   ćelija,   koje   su   zahvaćene   malignom 

transformacijom i deli ih na: 

granulocitna (mijeloblastne), 

limfocitne (limfoblastne),

monocitne (monoblastne).

 Citomorfološka klasifikacija, koja je predložena davne 1976. godine i revidirana i 

dopunjena   1985.   godine   od   strane   francuskih,   američkih   i   britanskih   hematologa   i 
citomorfologa je i danas u upotrebi i poznata je kao FAB klasifikacija. Bazirana je na 
morfološkim osobinama ćelija u perifernoj krvi i koštanoj srži i citohemijskim osobinama 
blasta.   Omogućava   razlikovanje   akutnih   mijeloblastnih   leukemija   (AML)   od   akutnih 
limfoblastnih leukemija (ALL), tako što AML deli u 9 podtipova (M0 - M7), dok su ALL 
podeljene   u   3   podtipa   (L1,   L2   i   L3).   Ova   podela   ima   izuzetan   značaj   u   praksi,   jer 
omogućava postavljanja tačne dijagnoze od koje zavisi terapija i prognoza bolesti.

Glavna odlika svih akutnih leukemija bez obzira na njihovu vrstu je izražena 

pancitopenija, koja uslovljava anemiju (nedostatak eritrocita), sklonost ka infekcijama 
(nedostatak   granulocita-neutropenija)   i   sklonost   ka   krvarenju   (nedostatak   trombocita-
trombocitopenija). Ukupan broj leukocita može biti značajno povišen, normalan ili čak 
snižen.

 Drugu grupu kliničkih simptoma i znakova, koji mogu donekle biti specifični za 

pojedine   oblike   akutnih   leukemija   izazivaju   lokalizacije  leukemijskih   ćelija   u   raznim 
organima. U velikog broja bolesnika postoji umereno povećanje jetre i slezene, a kod 
dece su obično povećane limfne žlezde (ALL). Maligni tok leukemija zavisi od tipa i 
oblika leukemije, životnog doba bolesnika, od broja leukocita pre započinjanja terapije, i 
drugo.

Akutna mijeloblastna leukemija - AML

background image

4

VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA STRUKOVNIH 

STUDIJA MILUTIN MILANKOVI

Ć

 BEOGRAD

               

DANICA TANACKOV                                        

SEMINARSKI RAD

je rastresut i vide se jedarca. Citohemijske reakcije na PAS i POKS su difuzno slabo 
pozitivne, dok je rekcija na alfa- naftil- acetat- esterazu izrazito pozitivna. Ova reakcija 
služi za odvajanje mijelomonoblasta i monoblasta od mijeloblasta, koji daju vrlo slabu 
reakciju na ovaj enzim.

AML- M5 (AMOL- akutna monocitna leukemija)

Pojavljuje se u dva različita oblika.

AML- M5A (akautna monoblastična leukemija) 

Predstavlja nezreliji tip, kojeg karakterišu monoblasti, slabo diferencirane ćelije 

sa niskim odnosom jedra i citoplazme, vrlo retkim granulama i ponekom vakuolama u 
citoplazmi. Ćelije mogu biti velike i do 30 mm, jedro je okruglo do ovalno sa nežnim 
hromatina i sadrži 1-2 dobro vidljiva jedarca. Auer štapići su retko prisutni.

AML- M5B

 

 

 

  

je zreliji oblik, kjeg odlikuju ćelije nalik na promonocite ili monocle. 

Ćelije su nešto manje od monoblasta, a jezgra su konvolutnog oblika. Citoplazma je 
sivkasto - plava i povremeno sadrži fine azurofilne granule poput prašine. Reakcija na 
acetat - esterazu je izrazito pozitivna i inhibira se dodatkom Na - fluorida.

AML- M6 (akutna eritroleukemija)

Kod ovog tipa leukemije postoji patološko bujanje i granulocitna i eritrocitne 

loze. Obično počinje kao patološko bujanje eritrocitne loze, da bi pred kraj svog toka 
imala   oblik   akutne   leukemije   granilocitne   (mijeloblastne   ili   mijelomonocitne). 
Eritroblasta   pokazuju   brojne   nepravilnosti.   Mogu   biti   megaloblastoidnog   izgleda,   sa 
izrazitim asinhronizmom jedra i citoplazme. Jedro ima rastresit hromatin, čak i kod zrelih 
oblika i sadrži dva ili više jedaraca. Pokazuje difuzno pozitivnu PAS reakciju. U koštanoj 
srži   se   uz   eritroblaste   (mora   ih   biti   više   od   30%   da   se   postavi   dijagnoza)   nađu   i 
mijeloblasta i monoblasti.

AML- M7 (akutna megakariocitna leukemija)

Karakterišu je slabo diferencirane  ćelije megakariocitne loze. Morfološki ih je 

nemoguće   razlikovati   od   mijeloblasta.   Za   dijagnostikovanje   ove   AML   neophodne   su 
metode   imunohemije   i   imunofenotipizacije,   koje   dokazuju   prisustvo   megakariocitnog 
markera CD24b na leukemijskim blastima.

AML- M8 (akutna Bazofilni leukemija/akutna mastocitna leukemija)

5

VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA STRUKOVNIH 

STUDIJA MILUTIN MILANKOVI

Ć

 BEOGRAD

               

DANICA TANACKOV                                        

SEMINARSKI RAD

U koštanoj srži se nalaze nezrele bazofilne (mastocitne)  ćelije. Međutim, iako 

mastociti potiču od mijeloične linije ćelija, postoje razlike između mijeloičnih bazofilnih 
ćelija   i   mastocitnih   ćelija.   U   citoplazmi   bazofilnih   blasta   nalaze   se   karakteristična 
Bazofilni  zrnca.  Blasti  su  pozitivni  na toluidin,  a  često  i na  PAS,  dok  su  na POKS 
negativni.

Akutna limfoblastne leukemija - ALL

Ovo je leukemija, kod koje postoji maligna proliferacija limfoblasta. Jedna od 

njenih specifičnosti, je i da se kod nekih njenih oblika simptomi ne pojavljuju čak ni u 
poodmaklom stadijumu bolesti. Deli se u tri citomorfološka tipa.

ALL- L1

 Za ovaj tip ALL je karakteristično da su limfoblasti mali i homogeni u pogledu 

morfološkog izgleda. Prečnik im je manji od 12 mm. Citoplazma je Bazofilni i čini uski, 
skoro neprimetni pojas oko jedra. Jedro je okruglo sa rastresitim hromatina, bez jedaraca 
ili su ona slabo vidljiva. Javlja se u dečijoj dobi i ima bolju prognozu u odnosu na tipove 
L2 i L3 .

ALL- L2

 Sreće se u odraslom dobu, a limfoblasti pokazuju heterogenu morfološku sliku. 

Mogu biti veliki tzv. makroblasta (koji su 2 do 2,5 puta veći od blasta L1 tipa). Jedro ima 
rastresitija hromatin, koji je često kondenzovan na ivicama, pa izgleda kao da su rubovi 
zadebljani. Jedarce se dobro vidi. Odnos jedra i citoplazme je manji. Ovi blasti imaju 
grudvičastu podelu glikogena, koji se dokazuje PAS reakcijom.

ALL- L3

  Ovo   je   najređi   tip   ALL   i   zapaža   se   tek   u   oko   3%   svih   ALL   -   a.   Čine   ga 

limfoblasti poznati i kao imunoblasti. Radi se o velikim ćelijama, koje pripadaju T i B 
limfocitima. Prečnik im je veći od 15 mm. Jedro je okruglo ili ovalno sa rastresitim 
hromatina i jedarca se jasno vide. Od svih limfoblasta ovi imaju najobilniju citoplazmu, 
koja je izrazito Bazofilni i sadrži veliki broj vakuola. Glavna odlika ovog tipa leukemije 
je izrazita pozitivnost PAS reakcije.

Početak bolesti je obično nagao. Simptomi i znaci bolesti nastaju kao posledica 

zamene normalnih krvnih ćelija malignim ćelijama iz koštane srži. Usled proizvodnje 
nefunkcionalnih crvenih krvnih zrnaca nastaje anemija, koja može biti različite jačine i 

background image

7

VISOKA MEDICINSKA ŠKOLA STRUKOVNIH 

STUDIJA MILUTIN MILANKOVI

Ć

 BEOGRAD

               

DANICA TANACKOV                                        

SEMINARSKI RAD

materije u ćelijama, a koja se obojena metodom MGG ne mogu videti) . Citohemijska 
ispitivanja mogu da se vrše i na razmazima periferne krvi ali samo u slučaju velikog broja 
leukocita, i nije uobičajeno u praksi. 

Uzorak koštane srži se dobija aspiracionom punkcijom kostiju i to obično grudne i 

karlične kosti, a ređe pršljenova (izvode je lekari, spec. Hematologije). Da bi se znalo da 
je punkcija bila uspešna, u aspiratora se moraju naći « čupice » koštane srži, masti i 
periferna krv, što se vidi golim okom. Punktata koštane srži se stavlja na satno staklo i 
dodaje sa 1 kap Na- citrata (antikoagulansa) i lagano se izmeša, a potom se prave razmazi 
koštane srži i nose u hemijsku laboratoriju na dalju obradu. 

2.

     

  LEUKEMIJA KOD DECE

 

 

Stručnjaci smatraju da za većinu slučajeva akutne limfocitne leukemije ne postoji 

jasan   uzrok   nastanka.   Međutim   smatra   se   da  zračenje,   neki  otrovi  poput  benzena,   i 
pojedine kancerogene supstance doprinose razvoju leukemije. Kao i kod većine malignih 
bolesti bitan faktor nastanka bolesti je i genetika

Leukemije su maligne bolesti krvi kod kojih postoji nezadrživo bujanje ćelija 

preteča   leukocita   koje   zauzimaju   kostnu   srž,   blokiraju   njenu   normalnu   funkciju   i 
infiltriraju različita tkiva i organe. Maligna transformacija može da se javi u bilo kojoj 
fazi   sazrevanja   ćelija   (limfoidnih   ili   mijeloidnih),   što   dovodi   do   pojave   različitih 
limfoblasnih i mijeloblasnih leukemija.

Uzroci su brojni. Nalazi se veza sa Down sindromom, ili sa sindromima u kojima 

postoji nestabilnost hromozoma, kao u Fanconi anemiji. Izlaganje prevelikom zračenju 
vodi   ka   leukemiji.   Virusi   takođe   mogu   biti   uzroci,   mada   specifični   virusi   nisu 
identifikovani. Simptomi i znaci bolesti nastaju kao posledica zamene normalnih krvnih 
ćelija malignim ćelijama iz koštane srži. Leukemije se dele na akutne (limfoblasne i 
nelimfoblasne) i hronične (granulocitna).

2.1.

       

   AKUTNA LIMFOBLASNA LEUKEMIJA

 

 

Ovo je najčešća leukemoja (85% od svih leukemija dečjeg doba). Podjednako se 

sreće i kod dečaka i devojčica i to najčešće kod petogodišnjaka. Početak bolesti je obično 
podmukao,   dok   se   samo   kod   15%   sreće   nagao   početak.   Tegobe   su   posledica 

Želiš da pročitaš svih 23 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti