Umjetnička književnost

Umjetnička, ili pisana književnost, iako jedinstvena i cjelovita, dijeli se na književne
rodove i književne vrste.

KNJIŽEVNI RODOVI

Lirika

Epika

Drama

Prema načinu književno-pjesničkog stvaranja umjetnička književnost se dijeli na tri
roda: liriku, epiku i dramu.

LIRIKA

Obuhvata kraća književna djela u stihovima u kojima njihovi autori – pjesnici,
iznose /opisuju, izražavaju/ svoja osjećanja, vidjenja i shvatanja života i svijeta. Svoja
osjećanja, misli i razmišljanja lirski pjesnici iskazuju neposredno. Lirika se dijeli na
sljedeće lirske vrste pjesama:

Elegije

Stare su koliko je stara i poezija. Još je starorimski pjesnik Ovidije /živio u prvom
vijeku naše ere / napisao čuvenu zbirku elegija EX PONTO – Sa Crnog mora /.
Životna prolaznost, gubitak dragih bića, žal za mladošću, neostvarene ljubavi – su
večite teme i nepresušna vrela elegija.

Elegije su pisali mnogi pjesnici: Branko Radičević /»Kad mladijah umrijeti»/, Jovan
Jovanović Zmaj /»Đulići uveoci»/, Vladislav Petković Dis /»Možda spava»/ i mnogi
drugi.

Opisne pjesme

Opisna ili deskriptivna pjesma je vrsta lirske pjesme u kojoj pjesnik slika prirodu u
njene pojave. Subjektivnost pri opisu – slikanju prirode proističe iz pjesnikovog
odnosa prema njoj. Skoro da nema pjesnika koji nije pisao ovu vrstu poezije: Branko
Radičević /»Putnik na uranku»/, Jovan Jovanović Zmaj /»Ala je lijep ovaj svijet»/,
Vojislav Ilić /»U poznu jesen»/, Desanka Maksimović /»Proljećna pjesma»/, Stevan
Raičević /»Kamena uspavanka»/ i mnogi, mnogi drugi.

Ljubavne pjesme

O ljubavi su pjevali svi pjesnici svih vremena, jer je to najljepće i najplemenitije
osjećanje   koje   živo   biće   prožima.   O   sreći   i   patnji,   o   ljepoti   i   mladosti,   o   nadi   i
beznadju   ispjevano   je   bezbroj   stihova.U   starom   Rimu   o   ljubavi   su   pjevali   veliki
pjesnici:   Ktul,   Propercije   i   Tibul,  u   srednjem   vijeku   Petrarka   i   despot   Stefan
Lazarević,  a  od tada   pa  do danas  napisane   su mnoge   prelijepe   pjesme  o ljubavi:
Desanka Maksimović /»Strepnja»/, Jovan Jovanović Zmaj /»Kaži mi kaži»/, Branko
Radičević  /»Pjevam   danju,   pjevam   noću»/,   Aleksa   Šantić   /»Emina»/,   Jovan
Dučić /»Ženi»/ i svi naši i svjetski savremeni pjesnici.

Socijalne pjesme

U ovim pjesmama opjevani su brojni socijalni lmomenti: težak život ljudi, bijeda i
neimaština i brojne druge socijalne nepravde. Pisali su ih Aleksa Šantić /»O klasje
moje»/, Dobrica Cesarić /»Balada iz predgradja»/, Vojislav Ilić, Veljko Petrović,
Oskar Davičo i mnogi drugi.

Rodoljubive pjesme

Ljubav prema otadžbini i narodu trajna je inspiracija za svakog pravog pjesnika.
Raznovrsni motivi tog nepresušnog vrela obradjeni su u bezbroj pjesama kako
prethodnih generacija pjesnika naše i svjetske poezije, tako i naših savremenika. Djura
Jakšić je ispjevao «Otadžibnu», Dušan Vasiljev «Domovinu», Desanka Maksimović
«Srbija se budi», Miloš Crnjanski «Stražilovo», Dobrica Erić «Plači voljena zemljo»...

Misaone /refleksivne/ pjesme

U misaone ili refleksivne pjesme spadaju one lirske pjesme u kojima su životne istine
opjevane sa mnogo emotivnosti i poleta.Ove pjesme, svojom sadržinom i pjesničkim
porukama, veoma snažno utiču na čitaoce, te zbog toga dosežu visok domet
najuvjerljivijeg poetsko-pjesničkog sadržaja. Ovu vrstu poezije pisali su mnogi
pjesnici i naše svjetske poezije: Milan Rakić /»Dolap»/, Vasko Popa /»Kalenić»/,
Miodrag Pavlović /»Kavge»/...

Satirične pjesme

Pjesme u kojima pjesnici kritikuju, ismijavaju i izvrgavaju ruglu slabosti pojedinaca i
društva u cjelini /glupost, samoživost, kukavičluk, izdaju, zatucanost, isključivost,
apsolutizam i neslobode/ nazivaju se satirične pjesme. Od starog Rima do danas
ispjevano je mnogo satiričnih pjesama: Jovan Jovanović Zmaj /»Jututanska narodna

Roman

Pojavio se još u starom vijeku, grčkoj književnosti, a ime je dobio u srednjem vijeku.
Obradjuje najrazlilčitije teme. U njemu su susreću različiti karakteri i slikaju mnoge
životne prilike. Zahvaljujući njegovoj obimnosti i otvorenosti prema životu u svijetu,
pruža mnogo podataka o ljudima i vremenu koje opisuje.

Postoje mnoge vrste romana: autobiografski, biografski, fantastični i naučno-
fantastični, pustolovni, kriminalistički, istorijski i legandarni, ali i humoristički,
publicistički i satirični.

Najpoznatiji romanopisci svjetske i naše književnosti su: M.Servantes /»Don Kihot»/,
Viktor Igo /»Jadnici»/, Onore de Balzak /»Čiča Gorio»/, Tomas Man /»Čarobni
brijeg»/, Ivo Andrić /»Na Drini ćuprija»/, Maša Selimović /»Derviš i smrt»/, Dobrica
Ćosić /»Vrijeme smrti»/, D.Popović /»Knjiga o Milutinu»/, A.Tišma /»Upotreba
čovjeka»/, M.Pavić /»Hazarski rječnik»/ i mnogi drugi.

Pripovjetka

Epsko djelo manjeg obima /manje od romana/. U pripovjeci se priča o jednom
dogadjaju /doživljaju/ iz života glavnog junaka. Radnja je u njoj dinamična,
pripovjedanje sažeto, zbijeno, a kompozicija veoma jezgrovita i čvrsta.

Pripovjetka može biti, kao i roman, veoma raznovrsna: avanturistička, socijalna,
seoska, gradska, ratna, fantastična, satirična, sentimentalna, romantična, realistična...

Pisci   pripovjedaka   /pripovjedači/:   I.Andrić   /»Priča   o   kmetu   Simanu»/,
B.Stanković   /»Uvela   ruža»/,   S.Matavulj   /»Pilipedka»/,   D.Kiš   /»Serenada   za   Anu/,
A.Isaković  /»Kašika»/,  A.Tišma   /»Hiljadu i   druga  noć»/,  D.Popović   /»Došljak»/  i
mnogi drugi.

Novela

Medju proznim epskim djelima novela se nalazi izmedju pripovjetke i romana, i to
više po svojoj strukturi umjetničkog oblikovanja, nego po dužini. U noveli se na sažet,
jasan izanimljiv način, i jedinstvenoj kompozicionoj cjelini, pripovijedaju razni
dogadjaji iz života ljudi.

Osnivač /prvi pisac/ novele je Italijan Djovani Bokačo /»Dekameron»/, a pisali su je i
Francuz Gij de Mopasan, Rusi Anton Čehov i Maksim Gorki, Njemac Tomas Man.
Od naših novelista najpoznatiji su Simo Matavulj, Laza K.Lazarević, Ivo Andrić.