Sadržaj:
1. Uvod
2. Teorijske osnove objašnjenja nasilja nad djecom u obitelji
3. Kako obitelj utječe na pojavu nasilja nad djecom
4. Nasilje nad djecom
4.1. Fizičko nasilje
4.2. Psihičko (emocionalno) nasilje
4.3. Seksualno nasilje
4.4. Zanemarivanje djece
5. Prevencija nasilja nad djecom – primarna prevencija
6. Posljedice nasilja nad djecom
7. Zaštita djece od nasilja
8. Protokol o postupanju u slučaju nasilja
9. Usporedba međunarodnih sa hrvatskim statističkim podacima nasilja nad djecom
10. Zaključak
11. Literatura
12. Prilog 1
2. Teorijske osnove objašnjenja nasilja nad djecom u obitelji
Razvoj teorijskih modela objašnjenja nasilja nad djecom započeo je modelima koji su nasilje
nad djecom pripisivali jednom uzroku. Neki autori (Browne i Herbert, 1997.) teorijske modele
nasilja nad djecom dijele u dvije skupine:
sociološke i psihološke modele
.
Sociološki modeli uglavnom su orijentirani na objašnjenje nasilja nad djecom kroz faktore
stresa u obitelji ili opisuju faktore stresa kao manifestacije kulturalnih vrijednosti koje oblikuju
strukturu obitelji. Psihološka objašnjenja nasilja u obitelji mogu se podijeliti na modele
temeljene na individualnim karakteristikama i interaktivne modele. Psihobiološki modeli
temelje se na traženju određenih osobina ličnosti ili bioloških faktora kao uzročnika
nasilja nad djecom.
U novije vrijeme sve prisutniji su tzv.
integrativni modeli
objašnjenja nasilja nad djecom u
obitelji. Ovi modeli nisu fokusirani na određenu individualnu ili društvenu karakteristiku, već
pokušavaju objasniti nasilje u obitelji kao složeni odnos interakcija na razini okolina-roditelj-
dijete.
3. Kako obitelj utječe na pojavu nasilja nad djecom
Teorijska razmatranja i istraživanja pokazuju da psihičko zdravlje odrasle osobe ovisi o nasljeđu
i uvjetima u kojima se određena osoba razvijala kao dijete. Zdrava obiteljska sredina, kao
primarna društvena skupina, jedina je pogodna za normalan razvoj djetetove ličnosti. To je
sredina u kojoj postoje ljubav, međusobno povjerenje i razumijevanje kako između samih
roditelja tako i između roditelja i djece. Djetetu se pruža sigurnost i osjećaj da je u njoj
najzaštićenije. U takvoj obiteljskoj atmosferi dijete će se osjećati prihvaćeno i voljeno.
Međutim obiteljska sredina ujedno može biti i izvor djetetove najintenzivnije ugroženosti. Status
djeteta, koji je praćen izraženom zavisnošću i bespomoćnošću, sa sobom nosi i rizik njegove
viktimizacije različitim vidovima nasilja. S obzirom na razvojne specifičnosti, emocionalnu
povezanost, odnose povjerenja i potrebu čuvanja i usmjerenja, djeca su u okviru obiteljskog
sustava izložena riziku od neposredne i posredne viktimizacije nasiljem. To znači da dijete može
biti viktimizirano neposredno, kada je ono izravna žrtva nasilja, ili posredno, kada je svjedok
nasilja izvršenog nad drugima članovima obitelji. Neposredno dijete može biti izloženo
fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju, pri čemu moramo imati u vidu da su te tri forme
tijesno povezane. Većina autora ističe da su psihički indikatori najbolji znak postojanja i ostalih
vidova nasilja nad djecom (Milosavljević, 1998, 42). Roditelji koji zlostavljaju djecu, ustvari, ne
pružaju djeci zdravu obiteljsku sredinu u kojoj postoji ljubav, povjerenje i razumijevanje. Oni
im, naime, pružaju neprihvatljiva ponašanja koja se manifestiraju kao ignoriranje, zastrašivanje,
prijetnje, odbacivanje, teroriziranje i slično. Takva će sredina sigurno negativno utjecati na
djetetovo psihičko zdravlje. Zato se u teoriji iznosi čitav niz duševnih poremećaja koji su začeti u
nepovoljnim obiteljskim uvjetima i poremećenim odnosima s roditeljima (Vukov-Goldner, 1988,
100). Roditelji se kao zlostavljači javljaju u 95% slučajeva. Usprkos široko rasprostranjenom
mišljenju da su zlostavljači djece psihički poremećene osobe, istraživanja pokazuju da se u oko
80-90% slučajeva radi o zrelim i odgovornim osobama. Ne treba zanemariti ni preostali postotak
roditelja, kod kojih je moguće evidentirati različite vidove psihičkih smetnji. U znatnom postotku
prisutne su i zloupotrebe alkohola i psihoaktivnih tvari, kao i različiti vidovi kriminalnog
ponašanja (Đuričić-Banjanin, 1998, 108).
4. Nasilje nad djecom
Termin
nasilje
koristimo za označavanje onih događaja, situacija, stanja ili ponašanja kojima se
povrjeđuje integritet i oštećuje razvoj djeteta. Nasilje se u najširem smislu može klasificirati kao
fizičko nasilje, seksualno nasilje, psihološko (emocionalno) nasilje i zanemarivanje. Obično
jedna vrsta nasilja, tj. zanemarivanja, u sebi nosi i drugu vrstu nasilja, tako da je općepoznato
kako je fizičko nasilje često ili gotovo uvijek združeno s emocionalnim, dok se zanemarivanje
javlja zajedno s gotovo svim ostalim spomenutim oblicima nasilja. U odnosu na mjesto
događanja, nasilje nad djecom može se u grubo podijeliti na ono koje se događa unutar same
obitelji i izvan obitelji (u institucijama, na poslu, ulici, u ratnim zonama).
Rizični čimbenici
za
nastanak ili ponavljanje nasilja odnosno zanemarivanja jesu: mlađi dječji uzrast, karakteristike
staratelja kao što su emocionalna nestabilnost, zloupotreba psihoaktivnih tvari, nedostatak
socijalne podrške, prisutnost nasilja unutar obitelji i već ranije prijavljeno zlostavljanje, odnosno
zanemarivanje (brojnost ranijih kontakata s centrima za socijalni rad). Sam čin nasilja nije od
bi se moglo objasniti razvojnim mogućnostima djeteta i njegovom većom sposobnošću da
nasilnom roditelju pruži otpor. Ono što je karakteristično za zlostavljanu djecu jest činjenica da
značajan broj njih pokazuje različita devijantna ponašanja (bježanje iz škole i krivična djela) ili
ponašanja neprimjerena uzrastu, sve do nasilnog ponašanja prema vršnjacima odnosno agresije
(Žegarac, 2004, 154).
4.2. Psihičko (emocionalno) nasilje
Postoji nekoliko termina, a koji označavaju pojam
emocionalnog nasilja
. U nas je uvriježen
termin
emocionalno zlostavljanje
(Puhovski, 2002.; Pećnik, 2003.; Kocijan Hercigonja, 2003.).
U literaturi engleskog govornog područja su se koristili različiti termini poput verbalnog
zlostavljanja, mentalnog zlostavljanja (prema Black i Heyman, 1999.) ili mentalne okrutnosti,
„psihičkog udaranja“ (
Psychological battering
) (prema Tomison i Tucci, 1997.), ali se danas
najčešće koriste psihičko ili emocionalno maltretiranje, odnosno zlostavljanje i zanemarivanje
djece. Najčešće su termini „psihičko“ i „emocionalno“ sinonimi. Hart i sur. (1996.) predlažu
uporabu termina „psihičko zlostavljanje i zanemarivanje“ jer ga drže dostatno širokim da
obuhvati značajne kognitivne i afektivne dimenzije zlostavljanja i zanemarivanja. McGee i
Wolfe (1991.) preferiraju termin „psihičko maltretiranje“ koji objedinjuje psihički zlostavljajuće
i psihički zanemarujuće oblike ponašanja roditelja (skrbnika) prema djetetu. Neki autori
(Iwaniec, 2000.; Doyle, 2001.; Glaser, 2002.) koriste termin „emocionalno zlostavljanje i
zanemarivanje.“
S obzirom na složenost emocionalnog (psihičkog) nasilja, točnu incidenciju i prevalenciju teško
je utvrditi. Ipak, ono je prepoznato kao primarni oblik zlostavljanja u oko 11% od 2 milijuna
slučajeva zlostavljane i zanemarene djece prijavljenih između 1986. i 1987.
godine
Američkoj
humanoj organizaciji
(American Humane Association, prema Hart i sur., 1996.). Glaser smatra
(2002.) da je broj djece koja su emocionalno zlostavljana u SAD-u i Engleskoj podcijenjen. Broj
službeno registriranih slučajeva u kategoriji emocionalnog nasilja raste godišnje u Engleskoj
(Glaser, 1997.). U Hrvatskoj se slučajevi psihičkog/emocionalnog nasilja ne registriraju zasebno,
već u jedinstvenoj kategoriji zajedno s tjelesnim nasiljem (Izvješće Ministarstva zdravstva i
socijalne skrbi, 2005.). Istraživanje Vranić i sur., provedeno na studentskoj populaciji, pokazuje
da je 25 – 27% ispitivanih studenata do svoje 14. godine doživjelo neke oblike emocionalnog
zlostavljanja. U tom je istraživanju svjedočenje nasilju u obitelji je mjereno kao zasebna
