Visoka zdravsveno-sanitarna škola 

strukovnih studija “Visan”

Seminarski rad

Finansijski menadžment

Profesor:                                 Student:
Suzana Pavlović                     Luka Baranac 
                                                 27/2014

1. Pojam finansijskog menadžmenta 

Finansijski menadžment se može posmatrati:

1)

kao naučna disciplina 

– proučava upravljanje finansijama u preduzeću, tesno je povezan 

sa računovodstvom i ekonomijom. Razvio se iz nauke o finansijama tokom prošlog veka, naročito 
20-ih   godina.   Tada   se,   sa   razvojem   akcionarskih   društava   i   ekspanzijom   finansijskih   tržišta, 
pojavio veliki broj naučnih radova iz ove oblasti.

2)

kao funkcija preduzeća

  – obuhvata aktivnosti preduzeća koje se odnose na sticanje, 

finansiranje   i   upravljanje   imovinom,   pri   čemu   je   glavni   zadatak   obezbeđenje   stalnih   izvora 
finansiranja. Upravljanje finansijama se vrši preko upravljanja novčanim tokovima; finansijskom 
delatnošću   se   upravlja   na   osnovu   poznavanja   ekonomije,   finansijskog   prava   i   sl;   finansijski 
menadžment obuhvata planiranje, organizaciju, motivaciju, kontrolu i sl.

Finansijski   menadžment   ima   posebno   mesto   u   sistemu   menadžmenta,   zato   što   su 

finansije tesno povezane sa upravljanjem, tehnologijom, resursima, kadrovima itd.  Greške u 
finansijskom menadžmentu mogu da dovedu do negativnih posledica u ovim oblastima; s druge 
strane, često se izvori finansijskih problema nalaze upravo u ovim oblastima.

U našoj zemlji, kao i u drugim zemljama u tranziciji, finansijski menadžment tek dobija 

pravi značaj, dok je u zemljama tržišne privrede odavno postao značajna naučna disciplina i 
praktična delatnost.

2. Predmet finansijskog menadžmenta

Predmet finansijskog menadžmenta po tradicionalnom principu bio je problem pribavljanja 

kapitala, odnosno pasiva bilansa stanja,  što nije davalo odgovor na pitanje da li prduzeće ulaže 
capital u sigurnu alternative.Finansijska funkcija je samo sprovodila odluke, koje su

 

donosili drugi. Ovaj pristup nije dovoljno obuhvatan.

Krajem 50-ih godina, usled naglog ekonomskog rasta i brzih tehnoloških promena, veliki 

uspon doživljavaju finansijske institucije kao što su penzioni fondovi i osiguravajuće organizacije. 
Zato je porasla i odgovornost menadžera: prema akcionarima i kreditorima (ulozi), zaposlenima 
(plate), državi (porezi), dobavljačima (naplata). Menadžeri su zainteresovani za uspeh preduzeća 
jer   im   to   obezbeđuje   veće   plate,   a   i   zato   što   su   često   akcionari.   Nastala   je   potreba   za 
korišćenjem naučnih metoda u donošenju finansijskih odluka i razvijen je savremeni pristup 
finansijskom menadžmentu.

background image

4. Finansijski sistem preduzeća i uticaj cena na finansijski menadžment

Finansijska sredstva su preduzeću neophodna za njegovo:

1.

osnivanje

  –   potreban   je   početni   novac,   kojim   će   se   obezbediti   neophodni   činioci 

proizvodnje;

2.

poslovanje

  –   treba   finansirati   tekuće   poslovanje,   obrtna   sredstva,   solventnost   i 

rentabilnost;

3.

razvoj

 – da bi se omogućio razvoj, potrebno je obezbediti nova ulaganja.

Sve poslovne odluke preduzeća imaju finansijske implikacije (pozitivne ili negativne). Sve 

faze   poslovnog   procesa   (nabavka,   proizvodnja,   prodaja,   finansiranje)   treba   posmatrati   sa 
finansijskog aspekta. Sva imovina i izvori finansiranja, prihodi i rashodi i novčani tokovi prate se i 
iskazuju   novčano.   Zarade,   porezi,   dividende   i   druge   obaveze   isplaćuju   se   u   novcu.   Zato   je 
preduzeće FINANSIJSKI SISTEM.

CENA

 

je ekonomski instrument zahvaljujući kome vrednost proizvoda dobija novčani 

izraz i postaje objekat raspodele.

  To je jedan od osnovnih faktora koji utiču na dalji proces 

raspodele: od cene zavisi kojom će količinom novčanih sredstava preduzeće raspolagati; u okviru 
cene određuju se proporcije buduće raspodele.

Cena preko ponude i tražnje utiče na 

obim finansijskih izvora i finansijskih tokova

: što je 

viša cena, manja je tražnja (osim kod najneophodnije robe i kod robe specijalne potražnje).

Cena utiče na 

period obrta kapitala i kreditni rizik

: određivanjem određenog nivoa cene 

može se ubrzavati ili usporavati obrt kapitala; prilikom kretanja robe (ili fin. instrumenta) od 
proizvođača (eminenta) ka potrošaču (investitora), rizik od kvarenja ili gubitka se može preuzeti 
ili predati.

Glavni finansijski cilj preduzeća

Osnovni cilj finansijskog menadžmenta na nivou države je učvršćivanje sistema socijalnih 

odnosa   –   da   slojevi   društva   ne   budu   u   nedozvoljenom   stanju.   Zato   prilikom   donošenja 
finansijskih odluka treba: proceniti njihove posledice, nastojati da se smanje troškovi njihove 
realizacije i sl.

Glavni finansijski cilj preduzeća je maksimalizacija profita

. Za akcionare je osnovni cilj 

maksimalizacija njihove imovine

. To se postiže povećanjem tržišne vrednosti akcija. Postoje tri 

glavne odluke od kojih zavisi da li će se povećati ili smanjiti vrednost akcija, a time i preduzeća:

1. Odluka o investiranju

 

 

  (ulaganju) u materijalnu/finansijsku imovinu utiče na strukturu 

imovine u aktivi. Ako su ulaganja sigurna i rentabilna, dovešće do povećanja tržišne 
vrednosti akcija.

2. Odlukom   o   finansiranju

 

 

  se   definiše   struktura   finansiranja   preduzeća,   tj.   način 

pribavljanja sredstava za pokriće svih obaveza: iz sopstvenih ili tuđih, dugoročnih ili 
kratkoročnih izvora.

3. Odluka o dividendi i zadržanom dobitku

 

 

 – ako su veće dividende, veća je i tražnja za 

akcijama; zadržani dobitak povećava trajni kapital preduzeća, koji se može koristiti za 
investiranje.
Ove tri odluke su međuzavisne. Treba težiti njihovoj optimalnoj kombinaciji u odnosu na 

glavni cilj – maksimalizaciju profita, a da se pri tom ne ugrozi opstanak preduzeća.Često se kao 
način maksimilizacije profita zagovara maksimilizacija zarade po akciji,što nije prikladan cilj.

6. Sporedni finansijski ciljevi preduzeća

Sporedni ciljevi su: maksimalizacija neto dobitka u dugom roku i jačanje finansijske 

snage.

Neto dobitak

 je deo bruto dobitka (umanjen za kamate i poreze) koji ostaje preduzeću 

na raspolaganju. Neto dobitak se u akcionarskim društvima deli na:

dividendni dobitak – iz koga se isplaćuju dividende,

zadržani dobitak – povećava trajni kapital, koristi se za finansiranje razvoja, pokrivanje 
gubitaka

rezerve – za pokriće poslovnog i finansijskog rizika.

Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje rešenje, jer ako se taj dobitak npr. investira, 

akcionari   od   njega   neće   imati   koristi.   Cilj   je  

maksimalizacija   neto   dobitka

  što  

se   postiže 

maksimalizacijom prihoda, minimalizacijom troškova i minimalizacijom poreza.

Finansijsku snagu

 čine kvantitativna i kvalitativna komponenta:

Kvantitativna finansijska snaga  – obim i vrednost imovine. Ona zahteva: usklađenost 

osnovnih sredstava sa poslovnim zadatkom (da ne bi bilo neiskorišćenih kapaciteta), usklađenost 
osnovnih i obrtnih sredstava (da ne bi došlo do zastoja); usklađenost kratkoročnog i dugoročnog 
finansiranja, usklađenost sopstvenog i tuđeg kapitala, očuvanje finansijske ravnoteže.

Kvalitet finansijske snage čini trajna sposobnost: plaćanja obaveza u roku (solventnost), 

kratkoročnog i dugoročnog finansiranja (tekućeg poslovanja i razvoja), ulaganja u materijalnu i 

background image

Želiš da pročitaš svih 20 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti