Vaspitanje dece
SADRŽAJ
1.
UVOD
........................................................................................................3
2.
VASPITANJE
..............................................................................................4
2. 1. ISTORIJSKI RAZVOJ VASPITANJE
........................................................4
2. 2. CILJ VASPITANJA
................................................................................
5
3. PORODIČNO VASPITANJE
...........................................................................6
3. 1. PRINCIPI PORODIČNOG VASPITANJA
..................................................8
3. 2. METODE PORODIČNOG VASPITANJA
...................................................9
4. VASPITANJE U PREDŠKOLKSIM USTANOVAMA
.........................................11
5. VASPITANJE U ŠKOLI
...............................................................................12
6. NEFORMALNO VASPITANJE
......................................................................13
7. SREDSTVA MASOVNOG KOMUNICIRANJA
.................................................13
7. 1. ŠTAMPA I DEČJA ŠTAMPA
.................................................................13
7. 2. FILM
................................................................................................14
7. 3. RADIO I TELEVIZIJSKE EMISIJE
.........................................................
14
8.
ZAKLJUČAK
............................................................................................15
LITERATURA
...............................................................................................16
Seminarski rad:
Vaspitanje dece
1. UVOD
Vaspitanje je predmet proučavanja pedagogije. Najčešće i opšte prihvaćene definicije
vaspitanja su:
- Vaspitanje je proces izgrađivanja, formiranja i samoformiranja ličnosti;
- Vaspitanje je svesno, sistematsko i planski organizovano razvijanje ličnosti, njenih
intelektualnih, emocionalnih, voljnih, estetskih, radnih i društvenih potencijala i sposobnosti
kod omladine i odraslih;
- Vaspitanje je proces istovremenog formiranja i samoformiranja ličnosti određenih
svojstava, kao celishodna i namerna delatnost u kojoj se vaspitaniku pružaju mogućosti za
optimalni individualni rast i razvoj.
Pedagozi kažu da je vaspitanje cilj, proces i sredstvo.
Cilj je svestran razvoj ličnosti, a njega postavlja društvo, zajednica, država. Vaspitanje
je proces zato što traje dok je čovek živ, tj. od rođenja pa do kraja života. Vaspitanje je
sredstvo jer uz pomoć vaspitanja, vaspitač deluje na vaspitanike. Vaspitanje kao sredstvo
podstiče razvoj, ličnost se osposobljava za profesiju, za rad, obezbeđuje svoju egzistenciju.
Dakle, vaspitanje se vrši planski i organizovano prema potrebama društva ali i
pojedinačno. Vaspitanje je starao koliko i ljudsko društvo. Vaspitanje je društveni interaktivni
proces. Vaspitanje svake zemlje i nacije ima svoje specifičnosti i zavisi od političkih,
ekonomskih, socijalnih, kulturnih i drugih faktora.
2

Seminarski rad:
Vaspitanje dece
U srednjem veku vaspitanje je staleško i svaki stalež uči, razvija sposobnosti i stiče
osobine koje su neophodne njihovim članovima za vršenje određenih društvenih uloga.
Duhovni stalež, tj. sveštenstvo, svoje obrazovanje je sticao kroz parohijske,
manastirske ili katedralne škole.
Tokom XII i XIII veka, jačanjem gradova i gradanskog staleža, udruživanjem zanatlija
i trgovaca u njihova udruženja, počinju se pojavljivati gradske i esnafske škole. Od XII veka
počinju se osnivati i prvi univerziteti.
U novom veku građanski stalež postaje osnovna snaga društvenog razvoja, a time i
vaspitanja. Rušeći feudalni poredak mlada buržoazija stvara uslove za realizaciju velikog
broja progresivnih pedagoških ideja. Vaspitanje više nije samo stvar porodice i crkve, već sve
više opšta stvar i briga države.
Industrijska revolucija s kraja XVIII i početkom XIX veka dovešće do masovnosti
obrazovanja; organizovana društva i države učiniće zavisnim od sistema vaspitanja što će sve
zajedno dovesti do potrebe da se konstituiše i posebna nauka - pedagogija. Sva važna pitanja
se regulišu zakonima, država se brine o uređenju i funkcionisanju školskog sistema, sve je
manji broj mladih van tog školskog sistema, i sa brige o ekstenzivnom razvoju školstva, sve
se više razmišlja o njegovoj racionalnosti, efikasnosti i produktivnosti.
Socijalistički uređene zemlje samo nastavljaju ove tendencije koje su karakteristične
za industrijsko društvo. Naročito u periodu tzv. administrativnog socijalizma, dolazi do
pojačane etatizacije kroz ideju o jedinstvenoj socijalističkoj školi, favorizuju se sistemi
kolektivnog vaspitanja, pooštrava se idejno-politička selekcija sadržaja i oblika vaspitnog
rada, a marksizam proglašava jedinom filozofskom osnovom socijalističke pedagogije.
Na samom kraju 20. veka, došlo je do temeljne reorganizacije klasičnih industrijskih
društava i do pojave naučnotehnološke revolucije. Krucijalni dokaz za "kraj fabričkog
industrijskog društva" jeste trenutak kada počinje opadati procenat zaposlenih u industrijskom
sektoru, a povećavati se u tercijarnom sektoru (usluge, obrazovanje, nauka itd.). Smanjuje se
potreba za fabričkim radnicima uskih profila, raseljavaju se veliki industrijski baseni i slabi
uticaj proleterskih i radničkih socijalnih pokreta. Raste potreba za visoko obrazovanim
kadrovima polivalentnog, kreativnog i komunikativnog profila, koji se lako mogu
dokvalifikovati, prekvalifikovati i celog života usavršavati.
2. 2. CILJ VASPITANJA
Partneri koji postaju roditelji potiču iz različitih sredina, imaju različite sisteme
vrednosti. Prvi korak je da se oni dogovore šta im je cilj, šta žele da postignu vaspitanjem. Što
više usklade svoje ciljeve, manje će biti nesporazuma i sukoba oko vaspitanja dece. Cilj koji
ima većina roditelja je da pripreme decu za samostalan život i da ih puste da odu. Međutim,
roditelji se razlikuju u mišljenju šta je dobro za njihovo dete, razlikuju se i u zahtevima i u
očekivanjima. Razlika između zahteva i očekivanja je bitna. Ukoliko roditelji imaju
očekivanja koja nisu izražena u vidu zahteva, može se dogoditi da budu razočarani ako se ona
ne ispune. Očekivanja nisu dobra jer su pasivna, kao i nada da će njihova deca uspeti u životu
ili uverenje da će genetika odraditi svoje. Mnogo bolje je deci reći šta se od njih očekuje i šta
za roditelje znači uspeh, zato što će tada roditelji i deca zajedno ići u pravcu kojim žele.
Vaspitanje je aktivan proces koji roditelji kreiraju, i oni su odgovorni za njegov ishod.
Zbog toga je roditelji treba da postave ciljeve svojoj deci i da im pri tom upućuju jasne
zahteve, pohvale kad ih ispune i kritike kad rade nešto što roditelji ne odobravaju. Problemi
nastaju kada su ciljevi postavljeni previsoko ili prenisko, a naročito kad ih nema uopšte.
Ukoliko se zahteva više nego što dete može da ispuni, odnosno ako su ciljevi postavljeni
previsoko, roditelji će biti nezadovoljni njegovim postignućem i kritikovaće ga, a pohvale mu
neće upućivati uopšte, ili vrlo retko. Takav odnos roditelja stvara kod deteta mišljenje da nije
sposobno i dovoljno dobro za svoje roditelje. Ono će i samo sebi postavljati previsoke ciljeve
4
Seminarski rad:
Vaspitanje dece
u životu koje neće moći da dostigne i na taj način će formirati lošu sliku o sebi. Odrasla osoba
koja ima ovako lošu sliku o sebi teško može da bude srećna i zadovoljna. Kada su ciljevi
postavljeni prenisko, takođe nije dobro, jer dete stiče uverenje da roditelji misle kako ono nije
sposobno za više i gubi samopouzdanje. U tom slučaju ne nauči da koristi svoje sposobnosti
koje ima, nego odustaje kod prve teškoće.
Dobro postavljeni ciljevi su oni ciljevi koji su u skladu sa uzrastom deteta, sa
njegovim sposobnostima i osobinama ličnosti. To znači da se ciljevi menjaju tokom
odrastanja i prilagođavaju detetu. Oni moraju biti izraženi na detetu razumljiv način,
vremenski ograničeni i sa jasnim pravilima, šta sledi ako ih ostvari, a šta ako ne. Vaspitanje
treba da izgleda kao dobra partija šaha sa jasnim pravilima i u kojoj se tačno zna koji potez
donosi pozitivan poen, a koji negativan.
3. PORODIČNO VASPITANJE
Prve godine života dete provodi u porodici, pa je i njena uloga u tom periodu veoma
velika, a uloga roditelja kao predstavnika društva je izuzetno značajna. Za razliku od drugih
malih socijalnih grupa, porodica se može smatrati kao prvostepena grupa koja deluje na
čoveka tokom njegovog celokupnog života. Iako se uloga porodice menja sa uzrastom deteta i
njegovim potrebama, njen značaj se bitno ne umanjuje. I u današnje vreme koje se karakteriše
brzim, složenim i raznovrsnim promenama, u skoro svim oblastima čovekovog života porodi-
ca nije manje značajna. U savremenim uslovima uloga porodice postaje složenija i delikatnija
za normalnu socijalizaciju i emocionalnu stabilnost dece i mladih.
Porodici nije jedinstven model zbog razlika koje proizilaze iz ekonomske razvijenosti,
društvenih odnosa, kulturno-istorijskih faktora, tradicije itd. Cilj porodičnog vaspitanja bio je
različit, u različitim epohama i različitim socijalnim grupama. I pored ovih razlika porodica
ima opšti, zajednički cilj: obezbeđivanje uslova za normalan fizički, intelektualni, socijalni i
emocionalni razvoj dece i mladih, odnosno porodica ima za cilj formiranje zdrave, stabilne,
radne i dobro prilagođene ličnosti.
Realizacija cilja vaspitanja
u porodici je danas u nekim domenima otežana zato što u
razvijenim društvima sve više preovlađuju porodice koje čine roditelji i dete (deca), što sma-
njuje mogućnosti potpunijeg društvenog i emocionalnog razvoja u porodici. U nedovoljno
razvijenim društvima, gde su porodice šire i imaju veći broj dece i okupljaju više generacija,
porodice se susreću sa drugačijim teškoćama i lišavanjima u realizaciji porodičnog vaspitanja,
kao što su siromaštvo, nedovoljno ili neadekvatno obrazovanje i profesionalna priprema
mladih itd. Slične teškoće se javljaju i zbog sve većeg broja razvedenih brakova.
Iz opšteg cilja porodičnog vaspitanja proizilaze i njegovi zadaci koji se odnose na
bitne komponente razvoja deteta: u oblasti nege i fizičkog razvoja, u oblasti intelektualnog
vaspitanja, u oblasti društveno-moralnog vaspitanja,
zatim vaspitanje za humane odnose među
polovima i vaspitanje za odgovorno roditeljstvo. Nekada, a u nekim društvima i danas, poro-
dica je bila mesto i za profesionalno pripremanje mladih u oblasti poljoprivrede, zanatstva i sl.
Iako se danas najvećim delom profesionalno pripremanje mladih obavlja izvan porodice,
porodica ima značajan zadatak koji se odnosi na
radno vaspitanje dece i mladih. Čak i u
uslovima rastućeg i znatno većeg standarda, porodica ne može da obezbedi sve ono što traži
razvoj deteta kao i njegov budući društveni položaj. Zbog toga je neke od zadataka
porodičnog vaspitanja preuzelo društvo (obrazovanje, profesionalna priprema i sl.).
Zadaci porodičnog vaspitanja nameću i određene sadržaje. Od prvog dana života
deteta, način nege i hranjenja, opšti režim, karakter odnosa majke prema detetu i sl., značajni
su ne samo za normalno fizičko napredovanje i emocionalni razvoj deteta već i za formiranje
prvih navika od kojih u velikom stepenu zavisi njegov ukupni razvoj i dalje ponašanje. U
porodici dete stiče prva i osnovna saznanja o svetu u kome živi, postepeno postaje svesno
sebe i svoje okoline, stiče osnovne norme ponašanja i usvaja značenja koja se pridaju
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti