Moć suđenja i sud ukusa kod Kanta
Univerzitet u Tuzli
Filozofski fakultet
Odsjek:Filozofija-sociologija
Seminarski rad iz estetike
MOĆ SUĐENJA I SUD UKUSA KOD KANTA
Mentor: prof.dr. Šefket Krcić,akademik Student:Mirha Džinić
Tuzla,januar 2017.
Sadržaj
Sažetak.................................................................................................................................
.
......1
1.Uvod........................................................................................................................................2
2.Biografija.......................................................................................................................
.
.........5
3.Kantova filozofija...................................................................................................................7
4.Refleksivna moć suđenja i svrhovitost prirode.......................................................................8
5.Kritika moći suđenja.............................................................................................................10
6.Analiza suda ukusa................................................................................................................12
7.Zaključak.............................................................................................................................16
8.Literatura...............................................................................................................................17

1.Uvod
U XVIII vijeku se obnavlja interes za izučavanje estetike, pogotov zbog uticaja
neoklasicizma u umjetnosti, koji se ogledao u naglašenosti forme umjetničkog dela, težnji za
redom i konvencijom, a bilo kakav nesklad proglašavan je za nedostatak ukusa. Tom
izraženom intelektualizmu u umjetnosti odgovor su dali britanski empiričari svojevrsnim
psihologističkim teorijama, pokušavajući da umanje gnoseološki status razuma u
promišljanju lijepog. Lord Šaftsberi i njegov učenik Hačeson ističu čulnost kao glavnu
komponentu estetskog doživljaja, jer nije potrebno razumjevanje da bismo osjetili ljepotu
nekog umetničkog djela ili tvorevine prirode. Ovdje se prevashodno misli na
unutrašnje čulo
,
zajedničko za sve ljude, koje se u svojoj sveobuhvatnosti može posmatrati u analogiji sa
razumom, ali i samo u analogiji, jer u čulnosti ne smije biti hladne, racionalne promišljenosti,
koja oduzima suštinu doživljaju lijepog. Hjum takođe govori o unutrašnjem čulu, ali za njega
je suštinsko određenje estetskog doživljaja u emocionalnom, afektivnom - u zadovoljstvu,
odnosno, bolu. Razum, dakle, nije glavni konstituens estetskog, ali ipak igra ulogu u
formiranju i izobražavanju unutrašnjeg čula, tj. ukus se može mijenjati, razvijati pomoću
intelektualnih sposobnosti.
I njemački estetičar Baumgarten je prepoznao i tematizovao problem estetike, želeći da njenu
specifičnost izrazi time što će je odjeliti od logike i dati joj status nezavisne filozofske
discipline. "On je vidio
(a) da umjetnosti imaju jedinstven materijal, koji precizno
govoreći nije intelektualne prirode, i (b) da umjetnosti imaju vrijednosti, ili kako je on
rekao 'savršenstvo', koje se ne može svesti ni na kakvu drugu vrstu savršenstva i koje
nije intelektualne prirode, iako je paralelno sa intelektualnim savršenstvom."
Kakvo je
to savršenstvo o kome Baumgarten govori? Svakako se ovdje ne radi o racionalnoj
utemeljenosti, premda kada se govori o nečemu savršenom, ima se na umu uređenost i
cjelokupnost. Međutim, Baumgartenova glavna teza je da se savršeno može i čulima
obuhvatiti i da je taj čulni uvid u savršeno nešto što je autentično, svojevrsno, a ne nekakav
niži stupanj onog logičkog, pojmovnog. Doduše, glavni prigovor racionalističke filozofije bi
bio da čulni uvid uvijek mora predstavljati nejasno i nerazgovjetno saznanje, pa se samim tim
postavlja pitanje da li je to uopšte bilo kakvo saznanje. Ali, po Baumgartenu - "ako estetskoj
K. Gilbert i H. Kun,
Istorija estetike,
Dereta, Beograd, 2004., str. 216.
predstavi nedostaje claritas ne nedostaju joj harmonia i poredak, kao dejstvo jasnosti/claritas/:
to znači da estetska predstava faktički poseduje jasnost, ali da ova nije teorijski realizovana."
Nauka i logika se bave opštim pojmovima, a lijepe umetnosti slikama koje su obično
neraščlanjene u svesti. "Jedinstvo koje se traži nije lažno razumsko jedinstvo, već funkcija
sjedinjenosti emocionalnih i slikovnih jedinica."
Podstaknut ovim estetičkim učenjima, i potrebom da zaokruži svoj filozofski sistem, veliki
njemački filozof Imanuel Kant 1790. godine objavljuje
Kritiku moći suđenja
, gdje izlaže
svoju teoriju lijepog. Kritikujući Baumgartena sa jedne strane, i britanske empiričare sa
druge, Kant teži da i lijepom pribavi isti status kakav u njegovom sistemu imaju nauke i
moral –
opštost
i
nužnost
. Istina, i on poput engleskih empiričara govori o nekom
zajedničkom čulu
kao uslovu opštosti i nužnosti, ali njegova inovativnost se sastoji u
drugačijem pristupu toj ideji. Naime, Kanta ne može zadovoljiti realni, empirijski status
zajedničkog čula, jer se njime ne omogućava opštost i nužnost na koju svako ozbiljno
estetsko promišljanje pretenduje. On zajedničkom čulu daje transcendentalni karakter – ono
je uslov mogućnosti estetskog suda, i samim tim idealna tvorevina, a bilo kakav psihološki
pristup on ostavlja empirijskoj psihologiji. Ni Baumgartenov pristup mu se ne čini
preoilnijim. Nejasnost i nerazgovetnost čulnog sazanja ne govore ništa suštinsko o estetskom
i ne mogu se prihvatiti kao filozofske kategorije određujuće za estetski sud. Zatim, pojam
savršenstva koji Baumgarten uzima gotovo sinonimno sa pojmom lijepog ne može
zadovoljiti, jer postoje stvari koje su savršene, cjelokupne, a koje ne mogu da se odrede kao
lijepe. Npr. bilo bi veoma diskutabilno pričati o ljepoti nekog naučnog sistema ili teorije iako
svakako poseduju karakter celokupnosti i uređenosti.
Kant u svojoj filozofiji, a posebno estetici (odnosno, kritici moći suđenja, kako je on naziva),
pokušava da pomiri dva suprotstavljena filozofska gledišta – empirizam i racionalizam u
pogledu istinitog saznanja. Svojim transcendentalnim metodom, koji je zaštitni znak njegove
kritičke filozofije, Kant se pita o nužnim uslovima koji omogućavaju bilo kakvo saznanje –
naučno, etičko, estetsko. U
Kritici čistog uma
on pokazuje da postoje apriorne forme čulnosti
i razuma koje predstavljaju uslov mogućnosti bilo kakvog naučnog saznanja (čiji vrhunac
vidi u matematici i fizici kao najjasnijim primerima sintetičkog apriornog znanja), a u
Kritici
praktičkog uma
za moral takođe nalazi apriorni princip, koji se ogleda u čistoj dužnosti
prema moralnom zakonu, a u temelju dužnosti nalazi se autonomija slobodne volje, koja je
M. Uzelac,
Estetika,
Stylos art, Novi Sad, 2003., str. 29.
K. Gilbert i H. Kun,
Istorija estetike,
Dereta, Beograd, 2004., str. 219.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti