1

Uloga mikroorganizama u akvatičnim ekosistemima

SADRŽAJ

UVOD................................................................................................................................2

1. OPŠTE ODLIKE MIKROORGANIZAMA..............................................................3

1.1. Pojam mikroorganizama.........................................................................................3

1.2. Mikroorganizmi i čovekova životna sredina..........................................................4

2. MIKROORGANIZMI U AKVATIČNIM SISTEMIMA..........................................6

2.1. Odnos mikroorganizama i vode..............................................................................7

2.2. Mikroorganizmi u morima.....................................................................................8

2.3. Mikroorganizmi u jezerima....................................................................................9

2.4. Mikroorganizmi u tekućim vodama.....................................................................10

2.5. Mikroorganizmi u otpadnim vodama...................................................................11

2.6. Mikroorganizmi u vodi za piće.............................................................................12

ZAKLJUČAK..................................................................................................................14

LITERATURA................................................................................................................ 15

background image

3

Uloga mikroorganizama u akvatičnim ekosistemima

1. OPŠTE ODLIKE MIKROORGANIZAMA

1.1. Pojam mikroorganizama

Pod   nazivom   mikroorganizmi   podrazumevaju   se   raznovrsne   grupe   organizama 
mikroskopskih veličina, ali čiji članovi imaju strukturne i funkcionalne karakteristike 
slične svim živim bićima. To znači, pre svega, da je hemijski sastav mikroorganizama 
sličan drugim organizmima. I za njih je karakteristično prisustvo tri klase kompleksnih 
makromolekula   (koji   u   sebi   sadrže   azot):   dezoksiribonukleinske   kiseline   (DNK), 
ribonukleinske kiseline (RNK) i proteine.

Mikroorganizmi se dele na nekoliko glavnih grupa: protozoe, alge, gljive i bakterije. Za 
svaku od tih grupa uspostavljena je taksonomska hijerarnija. To je sistem u kome se 
pojedina velika grupa progresivno deli na manje i manje kategorije. Svaka kategorija 
sadrži organizme sa zajedničkim osobinama. Opšta taksonomska hijerarhija prikazana 
je u tabeli broj 1.

Naš naziv

Latinski naziv

Glavna kategorija Međukategorija Glavna kategorija Međukategorija

carstvo
razdeo

regnum
divisio (phylum)

podrazred

subdivisio

klasa

classis

podklasa

subclassis

red
porodica

ordo
familia

podfamilija

subfamilia

rod
vrsta
podvrsta

genus
species
subspecies

Tabela broj 1 Šema opšte taksonomske hijerarhije

1

Za   sve   mikroorganizme   osnovni   takson   (taksonomska   kategorija)   je   vrsta.   Vrsta   se 
sastoji od grupe individua istog porekla od jedne ćelije što se zove klonska populacija, 
sa visokim stepenom fenolipske sličnosti, s jedne strane, i znatnom razlikom od druge 
grupe iste opšte vrste, s druge strane. Ovakva koncepcija vrste bila bi optimalna kada u 
prirodi ne bi neprekidno delovali faktori evolucije i kada bi se jedan organizam ili klon 
mogao svrstati u jednu ili drugu vrstu. Naime, karakteristike nekih mikroorganizama su 
takve da se oni sa puno prava mogu svrstati u bilo koju od brojnih vrsta ili rodova, te 
cela vrsta može postojati kao manje-više neprekidan spektar bioloških tipova, a ne kao 
grupa bliskih (identičnih) organizama.

2

1

 Vrbaški, Lj., Mikrobiologija, Novi Sad, Prometej, 1993., strana 226;

2

  Gajić,   S.,   Levi,   E.,   Jevtić,   M.,   Mikrobiologija   sa   parazitologijom,   Beograd,   Zavod   za   izdavanje 

udžbenika SFRJ, 1968., strana 201;

4

Uloga mikroorganizama u akvatičnim ekosistemima

Kod bakterija i kvasaca vrsta je skup sojeva koji pokazuju visok stepen sličnosti svih 
fenotipskih obeležja, a znatno se razlikuju od grupe drugih sojeva istog tipa. Jedan soj 
vrste se označava kao tipski soj i on se uvek zasejava uz nepoznate, novoizolovane 
sojeve i predstavlja stalni primer vrste, odnosno kako se kaže referentni soj. Tipski soj 
ima veliki značaj u klasifikaciji na nivou vrste, jer se sa njim uporeduju sve druge.

1.2. Mikroorganizmi i čovekova životna sredina

Čovekova   životna   sredina   sastavljena   je   od   manjih   teritorijalnih   jedinica   (biotopi, 
životna staništa), u kojima vladaju relativno stabilni uslovi. Svi oblici života jednog 
biotopa   sačinjavaju   biocenozu,   životnu   zajednicu,   koja   se   sastoji   od   manje   ili   više 
određenih vrsta mikroba, biljaka i životinja, koje u njoj nalaze sve što im je potrebno za 
život.   Biocenoza   nije   slučajan   skup   različitih   oblika   života,   već   jedinstvena, 
organizovana i veoma složena celina, povezana raznovrsnim i mnogostrukim vezama. 
Uslovi života u biocenozi stalno se menjaju, izazivajući reakcije pojedinih ili svih živih 
stanovnika. U biocenozi sve utiče direktno ili indirektno jedno na drugo, pa se zbog 
toga   svi   oblici   života,   zavisno   od   uslova   i   odnosa,   menjaju   čineći   biocenozu 
dinamičnom i promenljivom celinom. Uticaji uslova života ne moraju uvek biti povoljni 
za sve žive učesnike. Svaki oblik života jedne biocenoze koristi za svoje potrebe druge 
oblike a njih, istovremeno, koriste drugi. Zbog te međusobne zavisnosti nastaju i razni 
vidovi udruživanja; ona mogu biti uzajamno korisna ili neophodna, jednostrano korisna, 
za drugog ni korisna ni neophodna, ili štetna. Svaki živi učesnik biocenoze nalazi se 
istovremeno u stalnoj zavisnosti i u stalnom sukobu sa nizom ostalih učesnika, kao i u 
neprestanoj zavisnosti i sukobu sa svojom neživom sredinom.

3

Čovek se nalazi u stalnoj zavisnosti i sukobu sa velikim brojem živih organizama svoje 
biocenoze, tj. životne zajednice, jer za svoju egzistenciju koristi brojne vrste, kao što i 
čitav niz njih koristi njega. Među njima su i mikrobi, jer je tokom dugog zajedničkog 
razvoja   došlo   do   mnogih   prilagođavanja,   do   uzajamno   podnošljivih,   pa   i   korisnih 
odnosa. Međutim, čovek još uvek nije uspeo da se adaptira na sve mikrobe, niti oni na 
njega, što uslovljava stalne reakcije koje mogu biti adaptacija, jednih ili drugih, ili 
borba. Čovek vodi stalnu borbu sa mikrobima koji su za njega štetni i koji ugrožavaju 
njegovu egzistenciju. On tu borbu vodi kako nesvesno, svojim urođenim ili stečenim 
odbrambenim   mehanizmima,   tako   i   svesno   -   svojim   umnim,   fizičkim   i   tehničkim 
mogućnostima. Da bi se zaštitio od štetnih uticaja životne sredine i ostvarenja životnih 
ciljeva, čovek stalno menja svoju biološku sredinu, nastojeći da je poboljša i učini za 
sebe što podnošljivijom, povoljnijom i korisnijom.

Ali, ni pored svih uspešnih nastojanja, čovek još uvek nije u stanju da izbegne sve štetne 
uticaje   svoje   biološke   sredine.   Svojim   naučnim   i   tehničkim   dostignućima   i 
organizacijom, čovek svakodnevno menja svoju sredinu, ali je još uvek i njena žrtva. 
Stoga   su   i   mnoge   zarazne   bolesti   ljudi   samo   posledica   čovekove   nesposobnosti   i 
nemogućnosti da na štetne uticaje životne sredine dovoljno brzo i celishodno reaguje.

3

 Krstić, LJ., Čovek i mikrobi, Beograd, Izdavačka kuća Draganić, 2003., strana 12;

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti