Organska hemija i biohemija
UNIVERZITET U TRAVNIKU
FARMACEUTSKO ZDRAVSTVENI FAKULTET
ODSJEK/SMIJER: Farmacija
Predmet
:
Klinička biohemija I
Tema
:
Organska hemija i biohemija
-seminarski rad-
Kandidat: Mentor:
Broj indeksa:
Travnik, oktobar, 2016.
2
Sadržaj:
1. Uvod …………………………………………………………………..……….. 3
2. Biomolekule ………………………………………………………...………….. 6
2.1. Ugljikohidrati (šećeri) …………………………………………..…………. 7
2.1.1. Linearna struktura šećera …………………………….….………….. 7
2.1.2. Ciklična struktura monosaharida …………………….………….….. 8
2.2. Proteini ……………………………………………………….……….…… 9
2.3. Lipidi (masti) ……………………………………………………………... 10
2.4. Nukleinske kiseline ………………………………………....……...…….. 11
2.4.1. Deoksiribonukleinska kiselina (DNK) ………………...…………... 12
2.4.2. Ribonukleinska kiselina (RNK) ………………………..………….. 13
3. Zaključak …………………………………………………………..………….. 15
4. Literatura …………………………………………………………….………... 16
5. Popis slika …………………………………………………………….………. 17

4
Zbog toga su i prvi medicinski biohemičari bili većinom liječnici koji su se, uz kliničku
praksu, bavili i tim poslom. Tako 1848. godine izlazi Reesova knjiga Analize krvi i urina, a
Ziegler 1861. godine u svojoj knjizi Uroskopija uz bolesnički krevet opisuje neke jednostavne
testove za kvalitativni pregled mokraće. Posebno treba istaknuti Sahlija, profesora interne
medicine u Bernu, koji već početkom stoljeća u svom Udžbeniku kliničkih pretraga posvećuje
oko stotinu stranica analizi mokraće, a od pretraga krvi opisuje analize gvožđa, ugljen
monoksida, hemoglobina, methemoglobina, mokraćne kiseline, glukoze i dr.. Treba, nadalje,
pomenuti Wohlgemutha, kojeg smatramo začetnikom kliničke enzimologije jer je još 1908.
godine u dijagnostiku prvi uveo određivanje aktivnosti jednog enzima, amilaze. Među pionire
kliničke biohemije valja svakako ubrojiti i Ivara Banga, profesora fiziološke hemije u Lundu,
koji je prvi uveo mikrometode u kliničku biohemiju i po kojem se i danas naziva jedna vrsta
bireta (mikrobireta, po Bangu), te dva Šveđanina, Ota Folina, koji je početkom ovog stoljeća
bio profesor fiziološke hemije u SAD-u i od kojeg imamo poznati Folin-Wu-sistem za
deproteinizaciju, i Donalda D. Van Slykea, jednog od najinvetivnijih i najplodnijih kliničkih
biohemičara. D. D. Van Slyke je unapredio kliničku biohemiju na mnogim područjima. Bavio
se proteinima i aminokiselinama, enzimima, acidobaznim balansom, elektrolitima i
ispitivanjem bubrežne funkcije. Od njega potječe i pojam klirensa, a vrlo se mnogo bavio i
metodologijom. Klinička biohemija u njegovo vrijeme zauzima sve važnije mjesto u
medicini, a klinička laboratorija postaje sve važniji sastavni dio svake zdravstvene ustanove.
Zahvaljujući razvoju analitičkih metoda, naročito nakon Dubosqueova otkrića kolorimetra
1854. godine, mogućnosti analize različitih supstanci u biološkom materijalu postale su sve
veće, a, s druge strane, istraživanja u području biohemije, fiziologije i patofiziologije pokazala
su značenje biohemijskih promena u raznim fiziološkim i patološkim zbivanjima u u
organizmu. Sve je to dovelo do spoznaje o vrijednosti kliničko-hemijskih pretraga za
dijagnostiku. Godine 1931. izlazi knjiga Petersa i Van Slykea Quantitative Clinical
Chemistry. Ovo fundamentalno djelo bilo je dugi niz godina prava biblija kliničkih
biohemičara i upravo se po njoj, odnosno po njezinom naslovu uvriježio i naziv klinička
hemija.
Napredak medicine i hemije kao i tehnički razvoj nakon drugog svijetskog rata stvorili su
pogodne uslove za neobično brz, upravo eksplozivan razvoj medicinske biohemije. Time je
data mogućnost kliničaru da se koristi cijelim nizom biohemijskih podataka za proučavanje i
dijagnostiku raznih bolesti.
5
Ispitivanje funkcije jetre, bubrega, poremećaja metabolizma vode i elektrolita, acidobazne
ravnoteže, hormonalnih poremećaja, metaboličkih grešaka, imunoloških zbivanja, nutricijskih
defekata, praćenje preoperativnog i postoperativnog toka itd. ne možemo više ni zamisliti bez
mnoštva laboratorijskih nalaza. Međutim, tako nagli razvoj i sve veći zahtijevi što se
postavljaju kliničko-hemijskoj laboratoriji, a uporedo sa tim i sve veće tehničke i
instrumentalne mogućnosti, naglo mijenjaju i način rada u laboratoriji.
Klinički biohemičar brzo prihvata i koristi nove laboratorijske tehnike i metode, pa se uz
klasične gravimetrijske i titrimetrijske metode vrlo brzo počinje služiti fotometrijskim,
spektrofotometrijskim, turbidimetrijskim, nefelometrijskim, fluorometrijskim metodama,
metodama plamene emisione fotometrije, atomske apsorpcijske spektrofotometrije,
polarografije, raznim tehnikama elektroforeze i hromatografije, imunohemijskim metodama,
enzimskim testovima, izotopnim metodama kao i radioimunološkim i metodama
kompetitivnog vezanja na proteine itd. Razne te moderne tehnike i metode omogućavaju
danas određivanje sve različitijih sastojaka organizma. Osim brzine izvođenja i sve manjih
količina za to potrebnog biološkog materijala, nove - osjetljive, specifične i vrlo tačne i
precizne - metode omogućavaju određivanja i onih sastojaka koji se nalaze u mikrogramskim
i nanogramskim koncentracijama. Zato danas u modernoj medicinskoj nauci klinička
biohemija ima značajnu ulogu u dijagnostici, terapiji i prevenciji, a klinički hemičar je
uvaženi član kolegijuma svake zdravstvene ustanove.
Organska hemija se bavi proučavanjem ugljikovih jedinjenja. Naziv organska jedinjenja
nastao je u doba kada se smatralo da jedinjenja nađena u živoj prirodi (biljnom i životinjskom
svijetu) postaju pod utjecajem životne sile samo u živim organizmima. (vitalističko shvatanje)
i ta su jedinjenja nazvana organska. Vjerovanje u postojanje životne sile je međutim bilo
odbačeno još početkom XIX vijeka i to na osnovu radova mnogo naučnika koji su uspjeli da u
laboratoriji iz neorganskih jedinjenja dobiju organska, identična sa jedinjenjima nađenim u
prirodi. Smatra se da je prvu sintezu jednog organskog jedinjenja izvršio nemački naučnik F.
Wohler, kada je isparavanjem vodenog rastvora amonijum-cijanata (neorgansko jedinjenje)
dobio karbamid tj. ureu (organsko jedinjenje). Kako je u to vreme analizom utvrđeno da sva
nađena organska jedinjenja sadrže ugljenik, počeo je rad na sintezi ugljenikovih jedinjenja. Iz
godine u godinu broj sintetiziranih ugljikovih jedinjenja se povećavao. Neka od njih nisu bila
nađena u prirodi, a imala su osobine slične ostalim, do tada poznatim organskim jedinjenjima.
Maksimović, Radmila 2013, Klinička biohemija I, Skripta za internu upotrebu, Travnik, str.3.
Datum pristupa: 28.10.2016.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti