UNIVERZITET U TUZLI
Filozofski fakultet
Odsjek: Pedagogija-psihologija
Predmet: Opća psihologija
Seminarski rad
Doprinos antičkih mislioca razvoju psihologije
Profesor: Student:
Dr.sc.Erna Emić, doc. Lejla Šapčanin
Ajla Nukić
Tuzla, decembar 2017.
SAŽETAK
Stari Grci su počeli da prave podjele koje su i danas važne za psihologiju : na filozofiju i
fiziologiju, tijelo i dušu, introspekciju i promatranje. Pitagora namerno ništa nije zapisivao. Po
njemu, znanje treba da bude zatvoreno, ne treba da bude dostupno svima. Čovekova duša je
podeljena na tri dela: razum, pamet i hrabrost. Hipokrat jematrao da je tijelo napravljeno od
fizičke materije a duša ne. Isto tako, smatrao je da su tijelo i duša povezani i da je mozak
izvor duše, a ne srce, kako se u njegovo vrijeme vjerovalo. On je prvi podijelio ljude na četiri
glavna tipa: sangvinike, kolerike, melanholike i flegmatike. Sokrat je bio praktični filozof.
Njega treba shvaćati kao protivnika sofista i njihovog subjektivizma i relativizma. Platon je
bio Sokratov učenik. On je podijelio dušu na tri dijela: umni, voljni i požudni. Aristotel je bio
Platonov učenik. Bio je jedan od prvih grčkih filozofa koji je primijenio induktivni,
promatrački pristup u svom radu. Osnovao je vlastitu školu filozofije i znanosti „Licej“ i tamo
je podučavao 12 godina.
Ključne riječi: antički mislioci, historija psihologije, duša, tijelo, ideje
SADRŽAJ
Uvod 1
1. Pitagora
2
1.1. Pitagorejci
2
1.2. Pitagora o duši3,4
2. Hipokrat
4
2.1. Tipovi temperamenta 4,5
3. Sokrat
5,6
3.1. Sokratov sukob sa sofistima 6
3.2. Ironija. 7
3.3. Maieutika
7
3.4. Sokratova etika
8
4. Platon
9
4.1. Platonovo učenje
9,10
4.2. Platonove ideje o duši 10,11
5. Aristotel
11
5.1. Aristotelovo stvaralaštvo
11,12
5.2. Načela ljudskog pamćenja
12
5.3. Aristotelov empirizam12
5.4. Teorije uzročnosti
13
5.5. Objašnjenje psihološke katarze
14
5.6. Ljestvica kreacije/prirode
14
6. Zaključak 15,16
7. Literatura 17
1
UVOD
Korijen riječi psihologija potiče od grčkih riječi „psiha“ i „logos“ što znači duša i nauka. U
djelima antičkih filozofa psihologija se uglavnom određuje kao „nauka o duši“. Sama riječ
psiha potiče od mitskog imena osjećajne i prelijepe princeze Psihe u koju se, prema
starogrčkom mitu, zaljubljuje Afroditin sin Eros. Historijski korijeni psihologije kao nauke
sežu još dalje u prošlost, od književnih spomenika najstarijih civilizacija, preko dijela
napoznatijih antičkih, zatim renesansnih mislilaca, pa sve do novijih filozofskih i psiholoških
koncepata o ljudskoj prirodi
. S
ve do kraja devetnaestog veka, psihologija se razvijala u okviru
filozofije, dijelom i pedagogije. Još u antičkoj grčkoj filozofiji, naročito u učenjima sofista,
zatim Sokrata i njegovog učenja iskazanog riječima „Upoznaj samog sebe“, kao i u djelima
Platona koji pokušava da objasni pojam „duše“, može se sagledati interesovanje filozofa za
samog čovjeka. Prema Platonu, svijet u kojem je moguće čulno iskustvo nije stvaran, već je
prolazna sjenka i varka. Platonovo učenje je idealističko jer samu stvarnost čine ideje lijepog,
dobrog i pravičnog a same ideje su nepromjenljive i vječne. Aristotel smatra da tijelo ne može
da postoji bez duše, tako ne može ni duša bez tijela pa njegovo učenje smatramo realističkim.
Neke od najvećih antičkih mislilaca (već spomenutih Platona i Aristotela, Hipokrata, Sokrata,
Pitagoru) zanimalo je učenje o duši i iznosili su svoja veoma vrijedna mišljenja o istoj.
U biti, stari grci su počeli da prave raspodjele koje su i danas važne za psihologiju: na
filozofiju i fiziologiju, tijelo i dušu, introspekciju i promatranje.. Idući kroz godine njihova
shvatanja i ideje su se mijenjale. Iznijeli su mnogo teorija koje su pomogle stvaranju
savremene psihologije, ali i doprinijele su onom što je najvažnije – shvatanje čovjeka kao
njega samog.
U ovom radu opisan je doprinos najvećih antičkih mislioca stvaranju psihologije, njihovi
životi, njihov rad, ideje, mišljenja i teorije.
