SVEUČILIŠTE HERCEGOVINA
FAKULTET MEĐUNARODNIH ODNOSA I DIPLOMACIJE
INTEGRACIJE EUROPSKE UNIJE
Europska unija
Profesor: dr.sc Gordan Radić Student: Martina Kajtazi
Mostar,veljača,2018.
2.1. Europa poslije II. svjetskog rata
Stoljećima su europske države međusobno ratovale boreći se za prevlast, samoodržanje,
sigurnost, zaštitu nacionalnih interesa ili nešto drugo, stvarajući klimu opće nesigurnosti u
cijeloj Europi. Dva svjetska rata u prvoj polovici XX. stoljeća krajnja su eskalacija takve
politike europskih država. Oni su, zahvaljujući svojim ogromnim, razornim učincima,
napokon svima pokazali svu destruktivnost daljnjeg ustrajavanja na vođenju usko nacionalnih
politika i potaknuli su sazrijevanje potpuno drugačijeg razmišljanja. Umjesto dotadašnjeg
ratovanja da bi se očuvao državni suverenitet i ostvarili određeni nacionalni interesi, ubrzano
je sazrijevalo opće uvjerenje da se nacionalni interesi mogu trajnije i kvalitetnije zaštititi
međusobnom suradnjom europskih država i djelomičnim ograničenjem suvereniteta svake od
njih u korist ostvarenja zajedničkih postavljenih ciljeva. Dakle, tek nakon II. svjetskog rata
stvorili su se objektivni uvjeti za ozbiljne ideje postupanja europskog ujedinjenja i tek su se
tada na političkoj sceni Europe pojavile dovoljno snažne političke osobe koje su tu ideju
iskoristile za postizanje trajnog mira i stabilnosti, te ju počele provoditi kroz izgradnju
europskih institucija. Niti prestankom rata Europa nije postala stabilno i sigurno područje jer
su odmah po njegovom završetku započele ideološke, ali i interesne podjele u Europi između
bivših saveznika. Upravo taj sukob doveo je do podjele Europe na dva suparnička politička,
ekonomska i vojna bloka: na SSSR i zemlje pod njegovim utjecajem i zemlje tzv. Zapadne
Europe. Ta dva bloka odmjeravala su snage kroz narednih 50-tak godina u razdoblju
poznatom kao „Hladni rat“.U prvim poslijeratnim godinama vlade većina država Zapadne
Europe bile su uglavnom zaokupljene osmišljavanjem politike koja bi im omogućila da što
brže i uspješnije pokrenu i razviju razoreno nacionalno gospodarstvo te da vojno ojačaju kako
bi se zaštitile od vojne snage SSSR-a. Ostvarenje tih ciljeva bilo je moguće jedino uz
oslanjanje na pomoć i suradnju sa SAD-om i međusobnom suradnjom europskih država. Već
u ožujku 1947. godine predsjednik SAD-a Truman podupro je zahtjev europskih država da
SAD pruži pomoć Zapadnoj europi te je tražio odobrenje američkog Kongresa za slanje
bespovratne financijske pomoći europskim državama. Taj njegov čin poznat je pod nazivom
„Trumanova doktrina“.
Iste te godine, u lipnju, Trumanov državni tajnik, George Marshall objavio je tzv. Program
europske obnove ili Marshallov plan. Taj program četverogodišnje pomoći sastojao se od oko
12 milijardi dolara poslanima zemljama koje su bile uključene u Organizaciju za europsku
ekonomsku suradnju, nastala u sklopu Marshallovog plana. Nedugo zatim, osnovana je i
vojno- politička organizacija NATO (Sjeverno-atlantska organizacija). Savez se sastojao od
združenih zračnih, kopnenih i pomorskih snaga zemalja članica, raspoređenih regionalno u
vojnim bazama i osiguravao je atlantsku rutu između SAD-a i Europe te cijelo područje tzv.
Zapadne Europe
1
.
2.2 Kongres u Den Haagu
Pobornici ideje o europskom ujedinjenju organizirali su u svibnju 1948. godine u Den Haagu
Europski kongres na kojem je sudjelovalo oko 700 delegata iz 16 država. Predsjedao je W.
Churchill. Rasprave koje su dominirale Kongresom, od onih o europskoj zajednici, kao
supranacionalnoj tvorevini, njenim institucijama, do onih o ljudskim pravima i posebnom
međunarodnom sudu za ljudska prava, zajedničkom tržištu i monetarnoj uniji, otvorile su
vrata ideji europskih integracija kao realističnom pravcu moguće buduće zajedničke europske
politike.
Prvi konkretni rezultat haških rasprava predstavljao je, u svibnju 1949. godine, osnutak prve
poslijeratne političke međunarodne vladine organizacije pod nazivom Vijeće Europe sa
sjedištem u Strassbourgu. Vijeće Europe osnovano je sa zadatkom da promovira europsko
zajedništvo i ljudska prava.
Iako su se federalisti zalagali da Vijeće Europe bude organizirano kao prva europska
supranacionalna institucija, bili su nadglasani od strane protivnika koji su se izborili da Vijeće
ostane samo međudržavna organizacija koja nema nikakvih supranacionalnih elemenata tj.
neposrednih izvršnih vlasti u zemljama članicama. Ipak, Vijeće Europe je donijelo ogroman
doprinos promicanju svijesti o ljudskim pravima i njihovoj zaštiti. Godine 1950. donesena je
u Vijeću Europe Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz Vijeće,
također je osnovan i prvi stalni međunarodni sud pod nazivom Europski sud za ljudska prava,
također sa sjedištem u Strassbourgu.
1
Mintas-Hodak, Lj., Uvod u europsku uniju, str.10.
