ХУМАНИСТИЧКИ ИДЕАЛИ ОБРАЗОВАЊА, ВАСПИТАЊА И ПСИХОЛОГИЈЕ

223

Brane R. Mikanović

1

Univerzitet u Banjoj Luci 

Filozofski fakultet Banja Luka 

HUMANISTIČKO VASPITANJE 

I EMANCIPACIJA LIČNOSTI 

Sažetak:

 

Promene u svetu početkom ovog veka sve više ukazuju da je potrebno 

razvijati  humanističko  vaspitanje  i  emancipaciju  ličnosti.  Iako  humanističko  i 

emancipatorsko vaspitanje nisu novina, do sada nisu konstituisane humanistička i 

emancipatorska pedagogija. Autor u radu polazi od suštine humanističkog i eman-

cipatorskog vaspitanja i nastoji da izvede implikacije za vaspitanje u budućnosti. 

Obrazovanje, rad i život čoveka u budućnosti predstavljaju izazov za sve društve-

no-humanističke nauke. Predviđanje tokova vaspitanja posebno predstavlja izazov 

za pedagošku futurologiju. Potrebno je razviti nove i efikasne pristupe u procesu 

vaspitanja i obrazovanja, a sve sa ciljem da se pojedincu omogući da permanentno 

razvija: kognitivne, socijalne, emocionalne i radno-akcione kompetencije i da ih 

kao samostalan subjekt koristi u procesu obrazovanja, radnog angažovanja, vla-

stitog života i uopšte u svim progresivnim društvenim tokovima. Suština huma-

nističkog vaspitanja može se iskazati kroz identifikaciju potreba vaspitanika, kroz 

podsticanje samostalnosti, aktivno uključivanje u saradničke odnose, kroz osposo-

bljavanje za preuzimanje odgovornosti, kroz kvalitetan nastavni proces u kojem se 

vaspitanik samoaktualizuje, te kroz emocionalno vaspitanje. U ovako zasnovanom 

humanističkom vaspitanju ishod je uvek emancipovana ličnost. 

Kritička analiza savremenih tokova u pedagogiji pokazuje da nije potrebno čekati 

na konstituisanje humanističke i emancipatorske pedagogije, već da se na osnovu 

raspoloživih pedagoških i društvenih resursa treba usmeriti na humanizaciju vas-

pitno-obrazovnog procesa, izgradnju subjekatske pozicije i emancipaciju ličnosti 

vaspitanika. 

Ključne

 

reči:

 humanističko vaspitanje, emancipatorsko vaspitanje, pedagoška futu-

rologija, subjekatska pozicija vaspitanika, kompetencije 

Uvod

 

Pitanje  humanističkog  i  emancipatorskog  vaspitanja  u  pedagogiji  nije 

precizno naučno-teorijski rasvetljeno, odnosno postoji raskorak između teorije 

i prakse, u smislu da su u teoriji uobličena solidna naučna saznanja o humani-

1

 [email protected]

UDK 37.017.92:37.048

НАУКА И САВРЕМЕНИ УНИВЕРЗИТЕТ

224

stičkom i emancipatorskom vaspitanju, čija primena u praksi nije vidljiva, jer se 

podrazumeva da je vaspitanje humanistička delatnost. 

Danas su potrebe savremenog čoveka (obrazovne, egzistencijalne), a isto-

vremeno i celog društva takve da kontinuirano determinišu promene sadržaja i 

načina vaspitanja, obrazovanja i učenja. U dosadašnjim reformama obrazovanja 

organizacijske i sistemske promene više su vidljivije nego procesualne promene, 

usmerene na interkulturalnost, dinamiku individualnog razvoja, socijalne inte-

gracije i promene kvaliteta ishoda obrazovanja. Stoga su najbolje one reforme 

koje neprekidno traju, koje se zasnivaju na stalnoj refleksiji i na korekciji uočenih 

poteškoća i slabosti. 

Šta su nam pokazatelji na osnovu kojih možemo objasniti 

koliko je danas vaspitanje humanističko i koliko je emancipovana ličnost vas

-

pitanika?

 Osim toga, zapitajmo se: 

Ima li škola, nastavnici i društvo pravo na 

to da deci i mladima „oduzmu“ najintenzivniji period njihovog razvoja a da ne 

humanizuju vaspitanje, najznačajniji proces u tom periodu, i da ne otvore put 

emancipaciji svakog vaspitanika pojedinačno i razvoju njegovih opštih i profe

-

sionalnih kompetencija? Koliko će još vremena proći dok vaspitanik ne postane 

istinski partner vaspitaču? Može li se govoriti o humanizaciji ako se iz procesa 

vaspitanja ne isključi bilo kakav vid represije i kontrole? 

Kritička analiza pokazuje da u okviru pedagogije još uvek nemamo dovolj-

no teorijski zasnovanih novih pristupa savremenom vaspitno-obrazovnom proce-

su, posebno onih koji u osnovi imaju promenu nepovoljne objekatske pozicije u 

povoljniju subjekatsku poziciju vaspitanika, bez čega nije moguća ni emancipa-

cija njegove ličnosti. 

U  koncepcijama  humanističkog  i  emancipatorskog  vaspitanja  nalazimo 

utemeljenje za efikasniji i kvalitetniji vaspitno-obrazovni i nastavni proces. Kon-

cepcije takvog vaspitanja imaju naučno-teorijsku utemeljenost u humanističkim 

teorijama ličnosti, kritičko-komunikativnoj teoriji, konstruktivističkoj teoriji, sa-

vremenim teorijama učenja. Jedan broj ključnih postavki navedenih teorija ugra-

đen je u veći broj alternativnih „novih“ škola i pedagoških pokreta. Polazeći od 

svega toga, razvoj humanističkog i emancipatorskog vaspitanja nije moguć bez 

permanentnog traganja za odgovorima na veći broj teorijskih i konceptualnih pi-

tanja u okviru pedagoške, ali i drugih nauka u čijem fokusu se nalazi savremeni 

čovek, njegove potrebe, proces razvoja i vaspitanja, ali i sve veći i zahtevniji 

društveni izazovi. 

Nastojanje za razvojem celovite koncepcije o partnerskim odnosima izme-

đu vaspitanika i vaspitača u pedagoškoj nauci predstavlja novinu. Humanističko i 

emancipatorsko vaspitanje predstavljaju osnov razvoja novih partnerskih odnosa, 

jer otvaraju put za promenu uloga subjekata u vaspitanju, pa i šire, promene kon-

cepcije sadašnjeg vaspitanja i obrazovanja u novu humaniju koncepciju. U svim 

tim promenama vaspitači i vaspitanici ne treba da budu jedini subjekti razvoja 

humanističkog i emancipatorskog vaspitanja, to mora biti cilj celog društva. Ce-

lokupno vaspitanje treba da se zasniva na humanizaciji i emancipaciji, bez obzira 

background image

НАУКА И САВРЕМЕНИ УНИВЕРЗИТЕТ

226

movno određenje emancipatorskog vaspitanja i emancipatorske pedagogije koja bi 

bila na nivou savremenih pedagoških shvatanja. U savremenim shvatanjima osim 

zahteva za oslobađanjem od zavisnosti, insistira se na autonomiji koja se određuje 

kao krajnji cilj vaspitanja ili formiranja ličnosti u kojoj pojedinac pripada „sam sebi“. 

Nemački pedagog Vofgang Šulc (Wofgang Schulz, 1994) o tom problemu piše kao o 

intencionalnoj pedagoškoj interakciji koja se temelji na biću predodređenom za slo-

bodu, sa jednakim pravom na samorealizaciju. U tom shvatanju iskazana je vodeća 

ideja vaspitanja u čijoj se suštini nalazi emancipatorsko vaspitanje. 

Šire određenje emancipacije obuhvata i odrednicu – 

sticanje ravnoprav

-

nosti

. Bez emancipacije nije moguće razvijati ravnopravnost između vaspitani-

ka i vaspitača u procesu vaspitanja, odnosno nije moguće otvoriti put njihove 

emancipacije. Biti emancipovan znači biti oslobođen, odnosno biti sposoban za 

eliminisanje svih prepreka u procesu razvoja, života, rada, učenja, bilo da su te 

prepreke personalističke ili društvene prirode. „Za emancipaciju vaspitanika u 

procesu vaspitanja

 

potrebno je da vaspitač isključi i najmanji nivo autoritarnosti, 

da ne primenjuje represiju i da vaspitanike ne posmatra isključivo kao objekte u 

nastavi“ (Бранковић, Микановић, 2011: 583). I

 

vaspitač se ne može emancipo-

vati ako vaspitanika ne prihvata kao ravnopravnog

 

partnera, jer bez emancipacije 

jednog nije moguća ni emancipacija drugog subjekta. 

Humanističko i emancipatorsko vaspitanje nisu, ne mogu i ne treba da budu 

posebna područja (aspekti, komponente, segmenti) vaspitanja, već oni treba da 

predstavljaju čitav sistem principa kojima se u celokupnom vaspitnom procesu 

postupa humano, holistički, emancipatorski i demokratski. Nije jednostavno sa-

činiti preciznu listu principa humanističkog i emancipatorskog vaspitanja, pa se 

zbog toga opredeljujemo za nekoliko bitnih principa kao što su: 

‒ 

svrhovitost

 – iz vaspitno-obrazovnog i nastavnog procesa treba isklju-

čiti sve ono što vaspitanicima neće koristiti u životu, radu i učenju; 

‒ 

intencionalnost

 – vaspitanje neće postati humanije i vaspitanik se neće 

emancipovati ako to nije intencija i potreba svih subjekata u vaspitanju; 

‒ 

aktivnost

  –  osnovno  polazište  humanizacije  i  emancipacije  mora  se 

više odnositi na aktivnost vaspitanika; 

‒ 

primernost vaspitnog delovanja

 – vaspitno delovanje mora biti prime-

reno, trajno i efikasno; 

‒ 

pozitivna orijentacija

 – pozitivni primeri i procesi unapređuju humani-

stičko vaspitanje i emancipaciju ličnosti; 

‒ 

individualizacija

 – humanističko vaspitanje ne podrazumeva nikakav 

vid pedagoške i društvene ekskluzije; 

‒ 

socijalizacija

 – saradničko učenje je osnov razvoja humanističkog vas-

pitanja i emancipacije ličnosti, jer je saradnja i otvorenost osnov huma-

nizacije celokupnog društva; 

‒ 

mnogostranost

 – humanističko vaspitanje zadovoljava osnovne potre-

be,  želje,  interese  i  ambicije  vaspitanika,  koje  su  od  vaspitanika  do 

vaspitanika različite i 

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti