Procesi i metode projektovanja
Seminarski rad Procesi i metode projektovanja
1
1. UVOD
U procesu proizvodnje mašinski sistema prvu fazu čini izrada projekta. Projekat
treba da sadrži sve elemente potrebne za proizvodnju, eksploataciju i održavanje
mašinskog sistema. U tom smislu projekat mora da posjeduje prvo analize
postavljenog zadatka, procesakoji treba da se obavljaju sistemu radi ostvarivanja
utvrđenog zadatka, uslova korišćenja i održavanja sistema i uslova proizvodnje.
Analize moraju biti potvrđene potrebnim pokazateljima ostvarivanja procesa,
utvrđenih na osnovu proračuna, a provjerenih eksperimentalnim ispitivanjima cijelog
sistema ili njegovih elemenata. Projekat mora da sadrži proračune svih radnih stanja,
sigurnosti i pouzdanosti izvršilaca parcijalnih i elementarnih funkcija, odnosno
sklopova i njihovih osnovnih dijelova.
Sastavni dio projekta čine grafički prikaz rješenja opšte funkcije, parcijalnih i
elementarnih funkcija u obliku šema, crteža dijelova mašinskih sistema, mašina,
grupa, sklopova, mašinskih elemenata i detaljnih crteža osnovnih dijelova sa svim
podacima potrebnim za proizvodnju, izradu, kontrolu i ugradnju.
Pored navedenog projekat mora da posjeduje upustvo za korištenje, provjeru i
upravljanje mašinskim sistemom i njegovim dijelovima; upustvo za održavanje sa
svim podacima potrebnim za provjerustanja, za zamjenu i ugradnju osnovnih dijelova
i njihovih sklopova, sa podacima o uslovima zamjene pogonskih materijala i drugo.
Rad na ostvarivanju navedenog sadržaja projekta, predstavlja konstruisanje
mašinskih sistema.
Projektovanje u stvari predstavlja izradu, razvoj idejnog rješenja mašine u
cjelini, definisanje glavnih karakteristika, pogona, način upravljanja, funkcionisanje i
raspored modula, određivanje konkretnog oblika i dimenzija elemenata i sklopova
mašine prema projektnom zahtjevu.
Zahtjevi kupca ili tržišta za novi proizvod su:
- Nove funkcije i karakteristike
-Niža cijena
-Duži vijek trajanja
-Bolja ergonomičnost
-Bolji odnos prema okolini
Osnovna ograničenja u razvoju proizvoda su:
-ekonomska,
-tehnička,
-okolinska
-zakonska
-etička ograničenja,
-zdravlje i sigurnost,
-proizvodna ograničenja
Seminarski rad Procesi i metode projektovanja
2
2. KONSTRUKTOR I KONSTRUKCIJA
Konstruktor, primajući se zadatka da konstruiše mašinu ili da projektuje
postrojenje prima i obavezu da izradi projekat koji će potpuno i pouzdano odgovoriti
svojoj namjeni, koji je u skladu sa savremenim stanjem nauke i tehnike i koji može
biti ostvaren sa što manje troškova. Ipak, projekt ne može uvijek biti apsolutno
optimalan jer ponekad mora biti prilagođen trenutnim mogućnostima za ostvarenje ili
izuzetnim uslovima u eksplataciji.
Konstruktor je odgovoran za funkcionalnu ispravnost svoje konstrukcije i za
njenu ostvarljivost. Zbog toga opšta sprema konstruktora treba da počiva na prvom
mjestu na poznavanju osnovnih i primjenjenih kao i tehničkih nauka ( teorijske i
primjenjene fizike, naoke o materijalu i nauke o stvaranju i proizvodnji oblika itd. ),
zatim na temeljnom poznavanju stručnih problema iz šire oblasti mašinstva .
Konstruktor pri rješavanju zadatka, uzima u obzir sve zahtjeve koje konstrukcija
mora da zadovolji i zahtjeve koje postavlja poručioc ( investitor ) i uslove koji potiču
od namjene konstrukcije pa se nameću sami po sebi.
Konstruktor prati i izradu svoje konstrukcijeu fabrici i njen život u eksplataciji. On na
taj način otkriva slabosti konstrukcije stičući dragocjena iskustva za buduća nova,
bolja rješenja. Sa istim ciljem on stalno prati razvoj nauke i tehnike, a naročito razvoj
konstrukcije iz srodnih oblasti mašinstva.
Konstruisanje se najčešće svodi na usavršavanje postojećih konstrukcija tj na
rekonstrukcije, radi prilagođavanja funkcije izmjenjenim ili novim zahtjevima kao što
su izvjesna izmjena ili proširenje namjene, smanjivanje težine ili cijene, povećanje
kapaciteta itd. Bez obzira da li je u pitanju potpuno nova konstrukcija ili ozbiljnija
konstrukcija nužno je da se prije usvajanja konačnog rješenja i prije organizovanja
tehnološkog procesa serijske proizvodnje obavi svestrano laboratorijsko ispitivanje
prototipa, bilo u orginalnoj veličini, bilo na modelu umanjenom po zakonu sličnosti
tijela. Na sličan način mogu biti ispitivani i elementi mašina, sklopovi elemenata,
zasebni uređaji i aparati, pa i cijela postrojenja. Ispitivanja treba obavljati sa što više
uslova bliskih eksploatacionim uslovima. Prvi korak u konstruisanju je stvaranje
osnovne koncepcije nove konstrukcije ili rekonstrukcije na osnovu samostalnog
razmišljanja o namjeni i ouslovima koje buduća konstrukcija treba da ispuni. Pri
utvrđivanju osnovne koncepcije uvijek je korisno problem rješavati u nekoliko
varijanata. Kada određena koncepcija postane zrela na osnovu analiziranja, treba je
uporediti sa već izvedenim konstrukcija slične namjene, pa tek tada usvojiti konačnu
koncepciju. Idejna skica je rezultat tog rada. U drugoj fazi, na osnovu idejne skice
izrađuje se generalni projekt, pa se rasčlanuje na grupe i detalje. U toku
konstruisanja treba voditi računa o čitavom nizu opštih i posebnih uslova koji moraju
biti zadovoljeni. U opšte uslove koje svaka konstrukcija mora da zadovolji ulaze, na
primjer, ekonomičnost u proizvodnji i u eksplataciji, podobnost elemenata za izradu,
za obradu i za sklapanje, podobnost mašine za rukovanje i održavanje, izbor
odgovarajućeg materijala, primjena standarda itd.

Seminarski rad Procesi i metode projektovanja
4
deformacija pod uticajem mehaničkih ili termičkih naprezanja, zbog pohabanosti ili
korodiniranosti ili spoljnih oštećenja zbog starenja tj. promjena osobina u toku rada.
Svaki element mašine, i najmanji, ima određenu ulogu i treba da bude pažljivo
proučen i usvojen, ali posljedice neispravnosti svakog pojedinog elementa nisu
jednake. Zato treba sa više pažnje proučiti i konstruisati element čiji bi eventualni
prelom ili kakav drugi defekt izazvao katastrofu ili duži prekid u radu mašine ili
postrojenja.
Sklopovi mašine, posebni agregati, posebni uređaji, instrumenti i automati,
mogu nezavisno od svojih elemenata, biti ili postati neupotrebljivi i zbog drugih
uzroka koji potiču bilo od neuspjele koncepcije rješenja, bilo od loše izrade, netačnog
sklapanja ili nebrižnog rukovanja i održavanja. Neispravnost u funkcionisanju, ma
kakvog porijekla ona bila, mogu nanositi znatnu štetu u radu mašina i postrojenja, i
ukočiti cijeli proces rada i proizvodnje, pa zbog toga proučavanje uzroka
neispravnosti i mogućnosti njihovog otklanjanja zaslužuje posebnu pažnju.
Bilo bi idealno kada bi radni vijek cijele mašine bio jednak radnom vijeku
svakog njenog elementa, ali je takva težnja neostvarljiva pošto svi elementi mašine
ne mogu uvijek biti onako vremenski iskorištavani kako je konstruktor predvidio, npr.
zupčanici automobilskog mjenjača, niti će svi elementi u eksplataciji jednako trpjeti
od neočekivanih preopterećenja ili udara; nikako ne bi bilo racionalno da elementi
koji se lako i srazmjeno jeftino mogu zamjeniti da u toku eksplataciji mašine budu
predimenzionisani samo zato da bi postigli vijek drugih elemenata pošto bi takvo
rješenja dovelo do nepotrebnog povećenja cijene, težine ili zapremine mašine
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti