2

Oblici (stepeni) krivice

Krivica

 je jedan od četiri elementa u opštem pojmu krivičnog dela. Da bi 

neka radnja bila krivično djelo, neophodno je da se ona može učiniocu pripisati u 
krivicu. Pripisati djelo nekome u krivicu istovremeno znači i da mu se pripisuje 
odgovornost za to krivično djelo. Krivično je odgovoran onaj učinilac koji je izvršio 
radnju koja je u zakonu predviđena kao krivično djelo, koja je protivpravna i koja 
mu se može pripisati u krivicu.

Već je kod predviđenosti u zakonu, odnosno bića krivičnog djela bilo 

govora o dvostrukoj funkciji umišljaja i nehata. Nepravo koje je sadržaj bića i koje 
se zakonom predviđa kao krivičko djelo nije nešto što je potpuno objektivo. Ta 
shvatanja koja su krivično djelo vidjela s jedne strane u njegovom objektivnom 
supstratu, u nepravu, a s druge strane u subjektivnom elementu krivici, oštro ih 
dijeleći i suprotstavljajući, danas su uglavnom napuštena. Priznaje se da krivično 
nepravo ima i izvjesne subjektivne primjese. Jedan dio umišljaja i nehata, nalazi 
se u već tipiziranom nepravu i njegovom zakonskom opisu, tj. ono ne bi ni 
predstavljalo nepravo da u njemu nema nečeg subjektivnog. Po pravilu, sama 
suština neprava, odnosno razlog zašto je neko ljudsko ponašanje proglašeno 
krivičnim djelom, leži u subjektivnoj sferi. Ako je već u samom nepravu, tj. biću 
krivičnog djela sadržano subjektivno, onda umišljaj i nehat imaju dvostruku 
funkciju. Oni su dio ponašanja i kao takvi dio neprava, ali su isto tako i oblici 
(stepeni) krivice. S obzirom na to da se njihova sadržina jednim dijelom iscrpljuje 
već u samom nepravu, oni su kao oblici krivice donekle oslabljeni, pa je i to razlog 
više da se u krivicu unese i normativni elemenat čime se one pojačava i sadržinski 
obogaćuje. Taj normativni element se sastoji u ocjeni da se učinilac nije ponašao 
onako kako se od njega očekivalo, tj. da je mogao u konkretnom slučaju da 
izbjegne kršenje krivičnopravne norme. Ovakvo shvatanje krivice je u skladu sa 
rješenjima   iz   KZ.   Umišljaj   i   nehat,   iako   pretežno   određeni   psihološkim 
elementima (svijest i volja), osnov su za ocjenu o krivici učinioca. 

background image

4

do   toga   neće   doći,   ili   da   to   može   da   spriječi   (volja   –   odn.   voluntaristički 
elemenat), iz jednog od dva razloga:

1. u prvoj situaciji od precjenjuje svoje sposobnosti (npr. Po lošem vremenu 

vozi neprilagođenom brzinom, zato što negdje žuri, uzdajući se u to da mu 
se ništa neće desiti, jer je dobar vozač, pa izazove udes -

 samopouzdanje

);

2. u   drugoj   situaciji   on   pogrešno   procjenjuje   objektivnu   situaciju   (vozi 

jednosmjernom ulicom u pogrešnom smjeru, nadajući se da za to vrijeme 
iz drugog pravca neće naići niko, a to se ipak desi i dođe do nezgode - 

pouzdanje

).

Nesvjesni nehat

 

(negligentia) postoji u slučaju kada ne postoji psihička veza 

između učinioca i djela, odnosno, ne postoji ni intelektualni, ni voluntaristički 
element. Učinilac apsolutno nije bio svjestan toga da svojom radnjom može 
prouzrokovati krivično djelo (npr. žena koja čisti kuću čuva kiselinu u flaši od 
soka, pa se neko otruje popivši je jer misli da je u flaši sok.)

Međutim, zakon zahtijeva odgovornost i za ovu vrstu nehata, ali postavlja dva 

dodatna uslova koji se moraju ispuniti kumulativno. Prvi uslov jeste objektivne 
prirode i on traži da je učinilac bio dužan da predvidi posljedicu, dok drugi 
(subjektivni)

 uslov zahtijeva da je učinilac, prema svojim sposobnostima, mogao 

to da uradi. Njegova sposobnost predviđanja, u svakom konkretnom slučaju, 
cijeni se prema sposobnostima prosječne ljudske osobe. Tako, ako je učinilac, po 
svojim   sposobnostima   prosječne   ljudske   osobe,   ispod   prosjeka   NEĆE   biti 
odgovoran za učinjeno djelo učinjeno iz nesvjesnog nehata. Ista je situacija i ako 
je osoba natprosječna, što nije dobro rješenje, ali bi postojala diskriminacija 
sposobnijih lica da se od njih zahtijeva više nego od onih manje sposobnih. 

5

Umišljaj

Umišljaj   je   teši   stepen   krivice   i   on   se   uvijek   zahtijeva   za   postojanje 

krivičnog djela. Izuzetno, kod nekih krivičnih djela, predviđen je i nehat kao blaži 
oblik krivice, tj. propisuje se lakši oblik određenog krivičnog djela s obzirom na 
stepen krive. I sama ta činjenica govori da umišljaj i nehat imaju svoj osnov u biću 
krivičnog djela, te da nije prihvatljivo starije shvatanje koje u umišljaju i nehatu 
vide samo oblike krivice. Umišljaj i nehat čine sadržinu krivice, ali se određeni 
njihovi   segmenti   pojavljuju   već   na   nivou   predviđenosti   djela   u   zakonu,   tj. 
obuhvaćeni su bićem krivičnog djela.

U starijoj doktrini postojao je spor oko toga na gemu se zasnima umišljaj, 

da li na elemantu volje (teorija volje) ili na elementu svijesti (teorija predstave). 
Danas su obje teorije prevaziđene i ispravno se u većini krivičnih zakonodavstava 
polazi od toga da su oba ova elementa kod umišljaja neophodna, da su oni 
međusobno uslovljenin (npr. kako neko može nešto htjeti, a ne znati šta hoće) te 
da umišljaj znači i znanje i htjenje zakonskih obilježja bića krivičnog djela.

1) 

Prema teoriji svijesti

 (predstave) smatra se da umišljaj postoji ako je 

učinilac predvidio posljedicu svoje radnje, tj. da je imao svijest ili predstavu o 
posljedici  koja će  nastupiti usljed njegove  radnje.  Suština teorije predstave 
ogleda se u tome da je učinilac posljedicu samo predvidio, pri čemu za postojanje 
umišljaja nije bitno da li je učinilac htio ili želio nastupanje posljedice. 

2)  

Prema teoriji volje

  (voluntarističkoj teoriji) za postojanje umišljaja je 

bitno da se utvrdi da je učinilac htio posljedicu. To znači da kod učinioca treba da 
postoji volja u odnosu na prouzrokovanu posljedicu koja predstavlja obilježje 
krivičnog djela, a potpuno je nebitno da li je učinilac predvidio mogućnost 
nastupanje posljedice. Dakle, neće postojati umišljaj ako učinilac nije htio da 
nastupi   posljedica   kao   rezultat   njegove   radnje   i   pored   toga   što   je   njeno 
nastupanje predvidio kao moguće.

3) Kako teorija svjesti i teorija volje imaju svoje nedostatke, obje ove 

teorije u svom čistom obliku dovode do nelogičnih rješenja, pa se pristupilo 
novom rješenju, tako što je izlaz pronađen u kompromisu, u smislu odstupanja 
od   čistih   oblika   ka   prihvatanju   nekog   srednjeg   rješenja.  

Mješovita   ili 

kompromisna teorija

  nastala je kao kompromis zbog nedostataka kod teorije 

svjesti i teorije volje u određivanju oblika krivice. Iz razloga kako bi teorija svjesti i 
teorija volje u svojim najčistijim oblicima u praksi dovodile do zaključka koji nisu 
prihvatljivi, rješenje je nađeno na sredini između ove dvije teorije. 

Želiš da pročitaš svih 18 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti