Odlomak

Metropolis – Fric Lang
Fric Lang je polu-Jevrejin rođen u Beču (1890-1976). Režiser je nekoliko dugometražnih filmova i serijala. Pored režije bavio se i arhitekturom, što mu je pomoglo da vještinu stilizacije arhitektonske kompozicije prenese u svoje nijeme filmove. Godine 1917. počinje da piše scenarija, i iste godine napisao je scenario za film „Indijski nadgrobni spomenik”. Prvi njegov film “Pauci”, snimio je 1919. godine. Uskoro sa Teom fon Harbou, njemačkom književnicom i scenaristkinjom, započinje usku saradnju i ljubavnu vezu, a potom u filmove ubacuje romantiku njemačkog zavičaja. Zajedno su 1921. godine radili na produkciji filma „Umorna smrt“, to je bio njegov prvi ekspresionistički film., dok je 1922. god. snimio avanturistiko-kriminalistički film „Doktor Mebuze kockar“ u kojem metaforički predstavlja tadašnje njemačko društvo u krizi. Romantični film „Nibeluzi“ snimio je 1924. godine po njemačkom epu. Inspirisan Njujorkom, 1926. snima svoj posljednji veliki nijemi film „Metropolis“. Zatim slijede filmovi „Žena na mjesecu“ snimljen 1929. i „Testament doktora Mebuzea“ 1933., prvi Langov zvučni film. Godine 1935. odlazi u Ameriku gdje nastavlja sa snimanjem drame i vesterna. Prvi njegov vestern u boji „Povratak Frenka Džejmsa“ snimio je 1940. Tokom II svjetskog rata snimio je antifašističke filmove: „I dželati umiru“, „Lova na čovjeka“, „Ministarstvo straha“, a žanr koji je najviše volio je triler i noar: “Žena u izlogu”, “Grimizna ulica”, “Velika želja” i njegov posljednji film u Americi “Izvan svake sumnje“. Pri povratku u Njemačku snimio je “Hiljadu očiju doktora Mabuzea”.
Metropolis je grad izgrađen od masivnih kula, po ugledu na jednu od najvećih metropola – New York. Centralni motiv grada Metropolisa je Vavilonska kula, koja svojim stepenastim oblikom podsjeća na hramove drevnog Vavilona. U toj kuli se nalazi glavna korporacija koja upravlja mašinama. Radnja filma se odigrava u najvećem gradu budućnosti, Metropolisu, koji je podijeljen na dva dijela/cjeline: podzemlje i nadzemlje, u društvenom smislu na radnike i neradnike, odnosno radničku klasu koja neprekidno radi i od čijeg rada grad živi i vlasnike kapitala, obrazovane i bogate. Nasuprot kulama koje su simbol moći, postavljeno je podzemlje kao simbol potiskivanja i ugnjetavanja u kojem su smješteni radnici nakon rada, gdje su, dodatno, bez izvora prirodnog svjetla i vazduha u još veće dubine potisnuti. Stvoren je potpuno novi grad sa ograničenim mogućnostima – trg i stambene kule, a nebo je zamijenila betonska tavanica. Zapravo, ove dvije suprotnosti, ova dva sloja povezana su mašinama kojima jedni robuju, a drugi koriste. Oni koji pomažu „vođenje“ grada – mašine i „ratnici“, smješteni su kao potporni sistem u podzemlje. U Metropolisu, to je fabrika, čiji je cilj oštra kritika mehanizacije i globalizacije. U podzemlju se javlja pokret otpora (čiji se uspon prati u filmu) koji u svoje redove uvodi i Fredera, sina bogatog industrijalca John Federsona, vladara grada – vlasnika najveće fabrike koja održava grad.

Nosferatu – simfonija užasa – Fidrih Murnau
Fidrih V. Murnau je drugi veliki režiser ekspresionisičkog pokreta. Živio je samo 43 godine (1888-1931). Studirao je istoriju umjetnosti a karijeru počeo graditi kao glumac i asistent režije kod reditelja Maksa Rajnharda. Između 1919. i 1922. snimio je filmove: „Satana“, „Janusova glava“, „Zamak straha“, „Dječak u plavom“. Godine 1922. snimio je film „Nosferatu“ – simfonija užasa, kultni horor film. „Nosferatu – simfonija užasa“ mu je prvi značajan film, snimljen po Brem Stokerovom romanu Drakula i kao visokostilizovani vampirski film postao je klasično djelo ovog žanra. Motivi zla, tame i straha. Murnau je majstor atmosfere – košmari i noćne more. Film „Posljednji čovjek“ – kameršpil film snimio je 1923. u saradnji sa scenaristom Karl Majerom i snimateljem Karl Frojdom. U tom filmu kamera po prvi put putuje slobodno kroz prostor. Do tragične smrti snimio je još: „Četiri đavola“, „Hljeb naš svagdašnji“ i „Tabu“. Posljednji režiserov film, pred njegov odlazak u Ameriku, ukazao je na dubinsku vezu i duhovnu srodnost njemačkog ekspresionizma sa vlastitom nacionalnom tradicijom. Kroz sve svoje filmove povezivao je psihologiju likova sa ambijentom. Premijeru svog poslednjeg filma Tabu nije dočekao jer gine u saobraćajnoj nesreći 1931. godine.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Žurnalistika

Komentari