Proizvodnja biljaka u zaštićenom prostoru
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Mediji/Kultura, Žurnalistika
Objavio aniim93 11. mart 2015. Prijavi dokument
Metropolis – Fric Lang
Fric Lang je polu-Jevrejin rođen u Beču (1890-1976). Režiser je nekoliko dugometražnih filmova i serijala. Pored režije bavio se i arhitekturom, što mu je pomoglo da vještinu stilizacije arhitektonske kompozicije prenese u svoje nijeme filmove. Godine 1917. počinje da piše scenarija, i iste godine napisao je scenario za film „Indijski nadgrobni spomenik”. Prvi njegov film “Pauci”, snimio je 1919. godine. Uskoro sa Teom fon Harbou, njemačkom književnicom i scenaristkinjom, započinje usku saradnju i ljubavnu vezu, a potom u filmove ubacuje romantiku njemačkog zavičaja. Zajedno su 1921. godine radili na produkciji filma „Umorna smrt“, to je bio njegov prvi ekspresionistički film., dok je 1922. god. snimio avanturistiko-kriminalistički film „Doktor Mebuze kockar“ u kojem metaforički predstavlja tadašnje njemačko društvo u krizi. Romantični film „Nibeluzi“ snimio je 1924. godine po njemačkom epu. Inspirisan Njujorkom, 1926. snima svoj posljednji veliki nijemi film „Metropolis“. Zatim slijede filmovi „Žena na mjesecu“ snimljen 1929. i „Testament doktora Mebuzea“ 1933., prvi Langov zvučni film. Godine 1935. odlazi u Ameriku gdje nastavlja sa snimanjem drame i vesterna. Prvi njegov vestern u boji „Povratak Frenka Džejmsa“ snimio je 1940. Tokom II svjetskog rata snimio je antifašističke filmove: „I dželati umiru“, „Lova na čovjeka“, „Ministarstvo straha“, a žanr koji je najviše volio je triler i noar: “Žena u izlogu”, “Grimizna ulica”, “Velika želja” i njegov posljednji film u Americi “Izvan svake sumnje“. Pri povratku u Njemačku snimio je “Hiljadu očiju doktora Mabuzea”.
Metropolis je grad izgrađen od masivnih kula, po ugledu na jednu od najvećih metropola – New York. Centralni motiv grada Metropolisa je Vavilonska kula, koja svojim stepenastim oblikom podsjeća na hramove drevnog Vavilona. U toj kuli se nalazi glavna korporacija koja upravlja mašinama. Radnja filma se odigrava u najvećem gradu budućnosti, Metropolisu, koji je podijeljen na dva dijela/cjeline: podzemlje i nadzemlje, u društvenom smislu na radnike i neradnike, odnosno radničku klasu koja neprekidno radi i od čijeg rada grad živi i vlasnike kapitala, obrazovane i bogate. Nasuprot kulama koje su simbol moći, postavljeno je podzemlje kao simbol potiskivanja i ugnjetavanja u kojem su smješteni radnici nakon rada, gdje su, dodatno, bez izvora prirodnog svjetla i vazduha u još veće dubine potisnuti. Stvoren je potpuno novi grad sa ograničenim mogućnostima – trg i stambene kule, a nebo je zamijenila betonska tavanica. Zapravo, ove dvije suprotnosti, ova dva sloja povezana su mašinama kojima jedni robuju, a drugi koriste. Oni koji pomažu „vođenje“ grada – mašine i „ratnici“, smješteni su kao potporni sistem u podzemlje. U Metropolisu, to je fabrika, čiji je cilj oštra kritika mehanizacije i globalizacije. U podzemlju se javlja pokret otpora (čiji se uspon prati u filmu) koji u svoje redove uvodi i Fredera, sina bogatog industrijalca John Federsona, vladara grada – vlasnika najveće fabrike koja održava grad.
Nosferatu – simfonija užasa – Fidrih Murnau
Fidrih V. Murnau je drugi veliki režiser ekspresionisičkog pokreta. Živio je samo 43 godine (1888-1931). Studirao je istoriju umjetnosti a karijeru počeo graditi kao glumac i asistent režije kod reditelja Maksa Rajnharda. Između 1919. i 1922. snimio je filmove: „Satana“, „Janusova glava“, „Zamak straha“, „Dječak u plavom“. Godine 1922. snimio je film „Nosferatu“ – simfonija užasa, kultni horor film. „Nosferatu – simfonija užasa“ mu je prvi značajan film, snimljen po Brem Stokerovom romanu Drakula i kao visokostilizovani vampirski film postao je klasično djelo ovog žanra. Motivi zla, tame i straha. Murnau je majstor atmosfere – košmari i noćne more. Film „Posljednji čovjek“ – kameršpil film snimio je 1923. u saradnji sa scenaristom Karl Majerom i snimateljem Karl Frojdom. U tom filmu kamera po prvi put putuje slobodno kroz prostor. Do tragične smrti snimio je još: „Četiri đavola“, „Hljeb naš svagdašnji“ i „Tabu“. Posljednji režiserov film, pred njegov odlazak u Ameriku, ukazao je na dubinsku vezu i duhovnu srodnost njemačkog ekspresionizma sa vlastitom nacionalnom tradicijom. Kroz sve svoje filmove povezivao je psihologiju likova sa ambijentom. Premijeru svog poslednjeg filma Tabu nije dočekao jer gine u saobraćajnoj nesreći 1931. godine.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio dragan 28. jun 2023.
Objavio mvadapt 28. jun 2023.
Objavio nikola987sd 11. maj 2023.
Komentari
You must be logged in to post a comment.