SVEUČILIŠTE HERCEGOVINA
FAKULTET MEĐUNARODNIH ODNOSA I DIPLOMACIJE
DUBROVAČKA REPUBLIKA - DIPLOMACIJA
DIPLOMATSKO I KONZULARNO PRAVO
Profesor: dr.sc. Josip Vrbošić Student: Martina Kajtazi
Mostar,lipanj 2018.
4
2. NASTANAK DUBROVAČKE REPUBLIKE
Grad je osnovan u 7. stoljeću nakon što su Avari i Slaveni uništili rimski grad Epidaur (Cavtat).
Preživjeli su se pomakli na maleni otok udaljen 25 km sjeverno od Cavtata zvan Lausa.
Pretpostavlja se da su Hrvati izveli drugi napad na grad Epidaurum i potpuno ga uništili.Prema
drugoj teoriji, Epidaur su uništili Goti oko 265., po engleskom piscu Johnu Gardneru
Wilkinsonu, "Dubrovnik je, vjerojatno, osnovan daleko prije nego je Epidaur konačno uništen, i
da su razne barbarske smetnje, u trećem i četvrtom stoljeću, dovele do osnivanja ovog mjesta
kao zakloništa".Nova je lokacija nudila više zaštite, no Rimljani su ubrzo uspostavili trgovačku
i političku vezu sa Slavenima na kopnu.Izbjeglice iz rimskog Epidauruma sagradili su novo
naselje na malom otoku Lausa, dok su drugi narodi (pretežito Hrvati) naselili obalu i svoje
naselje nazvali Dubrovnik. U početku su Rimljani i Hrvati bili skeptični prema jedni drugima. S
vremenom su se zbližili, pa su tako dva naselja u 12. stoljeću postali jedno. Kanal koji je
razdvajao dva naselja popunjen je i danas je najpoznatija gradska ulica (Placa ili Stradun), koja
je ujedno postala i gradsko središte. Tako je Dubrovnik postao hrvatski naziv za ujedinjeni
grad.Novija teorija temelji se na arheološkim iskapanjima. Novi pronalasci (uključujući nalaze
vjerojatno bizantske ranoromaničke katedrale ispod današnje barokne katedrale izgrađene na
mjestu, u potresu 1667., srušene romaničke i dio gradskih zidova) datirani su u razdoblje od 5.
do 7. stoljeća, što je u sukobu s prvom teorijom. Veličina prve katedrale navodi da se u to
vrijeme tu nalazio veliki broj ljudi. Danas se smatra da je na mjestu (polu)otoka Lausa još od 5.
stoljeća postojala bizantska utvrda (castrum) koja se postupno širila obuhvativši i dio današnje
gradske luke (pokraj koje su i pronađeni spomenuti arheološki nalazi).Pojavila se i još jedna
teorija, koja se, među povjesničarima, sve više i više prihvaća, a govori da grad Dubrovnik vuče
korijene još iz grčkog vremena. "Grčka teorija" se pojavila s pronalascima nekoliko grčkih
artefakata u vrijeme iskapanja u dubrovačkoj luci. Također, bušenje kamene ceste otkrilo je
pijesak, što dovodi u pitanje je li Lausa bila otok ili poluotok. Tako Antun Ničetić, u svojoj
knjizi Povijest dubrovačke luke objašnjava teoriju u kojoj stoji da su grčki pomorci osnovali
Dubrovnik. Ključni dio teorije je objašnjenje da su antički brodovi morali putovati od 45 do 50
milja dnevno, stoga im je trebala luka za odmor. Idealna kombinacija bi bila i da je postojao
izvor pitke vode. Dubrovnik je imao oboje, a nalazio se u sredini između dva grčka naselja,
Budve i Korčule, koja su na razmaku od 95 nautičkih milja.
5
3. RAZVOJ DUBROVAČKE REUBLIKE
O kontinuitetu života na području današnjega Dubrovnika svjedoče materijalni tragovi iz
prapovijesti te iz helenističkog i rimskog doba. Naselje se počelo razvijati tek od kasne antike, a
na prijelazu iz VI. u VII. st. na hridinastom se poluotoku (Laus, Lave) oblikovala jezgra naselja
koje se poslije spominje kao Kaštel (castellum). Još prije avarsko-slavenskog naleta na početku
VII. st. Dubrovnik je od Epidaura postupno preuzeo njegovu ulogu. Prvi je put Dubrovnik
spomenut (Epitaurum id est Ragusium) u tekstu tzv. Anonima iz Ravenne (početak VII. st.).
Grad se nastavio razvijati na romanskoj i slavensko-hrvatskoj etničkoj podlozi pod
višestoljetnom bizantskom zaštitom (VI–XI. st.). U X. st. Dubrovnik je bio važno trgovačko i
političko središte na istočnoj jadranskoj obali; obuhvaćao je poluotočnu jezgru i predio
Pustijerne. Na izmaku XII. st. bilo je urbanizirano podgrađe (burgus) pod Kaštelom, a potom
Prijeko pod Srđem. Potkraj XIII. st. gradski prostor zaokružen je zidinama. Izvangradski
teritorij (Astareja) prostirao se isprva od Višnjice do Kantafiga, a do X. st. proširen je na
područje od Cavtata, preko Župe i Rijeke dubrovačke do Zatona sa svim Elafitskim otocima.
Iznimno važan događaj za civitet Dubrovnika zbio se potkraj X. st., kada je papa Grgur V.
uzdigao Dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolijskoga sjedišta, s Kotorskom,
Barskom i Ulcinjskom biskupijom kao sufraganskima, a papa Benedikt VIII. potvrdio je 1022.
jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa. Prema dubrovačkim analistima, grad je 972. dobio i
svoga parca – sveca zaštitnika – sv. Vlaha. U XI. i XII. st. Dubrovnik je u najduljim intervalima
priznavao bizantsko (1018–69; 1167–71; 1192–1205), u kraćim rasponima mletačko (1000–18;
1171–72) i normansko (1081–85; 1172–92) vrhovništvo, a u nekoliko navrata bio je i formalno
samostalan, napose nakon 1069., kada je bio u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Od toga
doba izvori potvrđuju hrvatsku etničku pripadnost Dubrovčana. Tijekom XII. st. Dubrovnik je
sklopio niz trgovačko-političkih ugovora s gradovima, sredozemnim lukama i susjednim
vladarima, s Molfettom (1148), Pisom (1164), Ravennom (1188), Fanom i Anconom (1199),
sporazum o čvrstom miru s Kotoranima (1181). Nakon poraza kraj Poljica (1184) veliki župan
Stefan Nemanja sklopio je s njima 1186. mir, a Stefan Nemanjić zajamčio 1215. slobodnu
trgovinu po Srbiji. Ban Kulin je 1189. odobrio dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u
Bosni, omiški knezovi Kačići zajamčili su Dubrovčanima nesmetanu plovidbu Jadranom
(1190), a bizantski car Izak II. Angel 1192. slobodnu trgovinu po Bizantu i Bugarskoj. U XIII.
st. uslijedili su sporazumi s gradovima: Monopoli i Bari 1201., Termoli 1203., Recanati 1206.,
Bisceglie 1211., Ferra i Rimini 1231., te Split i Šibenik 1234., Ulcinj 1242., Senj 1248. i Trogir
1250. Povlastice za trgovanje po Albaniji potvrdio im je 1210. vladar Kroje (Krujë), a po
Bugarskoj 1230. car Ivan Asen II. Tako su Dubrovčani učvrstili svoj trgovački monopol u širem
balkanskom zaleđu, a tijekom XIII. st. trgovali su još s Egiptom, Tunisom i ostalim krajevima
sjeverne Afrike. Dubrovnik je od 1205. priznavao vrhovništvo Venecije, koja je gradu birala i
postavljala knezove i nadbiskupe te nastojala kontrolirati dubrovačku trgovinu i pomorstvo.
Protiv mletačke vlasti raslo je nezadovoljstvo, koje je kulminiralo sukobima 1231., 1235. i
1251., ali su je Mlečani i nakon njih uspijevali zadržati. U drugoj polovici XIII. i na početku
XIV. st. dubrovačka posrednička trgovina bila je u stalnom usponu. Njihovi trgovci posredovali
su u trgovini tekstilom, drvom, stokom, stočnim i poljoprivrednim proizvodima, solju, rudama,
zlatom i drugom robom. Zahvaljujući razvoju kreditne trgovine i novčarstva Dubrovnik je od
1337. počeo kovati novac, posjedovao je velik fontik (žitnicu), a izgrađen je i lučki arsenal.
Razvoj grada usporila je velika epidemija kuge 1348., u kojoj je stradala gotovo polovica
