Ekonomske krize – modeli predviđanja
SEMINARSKI RAD
IZ PREDMETA
EKONOMSKA FILOZOFIJA
ZAŠTO EKONOMSKA NAUKA, AKO JE PRAVA NAUKA, NE
MOŽE PREDVIDJETI NASTANAK EKONOMSKE KRIZE –
MODELI PREDVIĐANJA?
Podgorica, 04. 05. 2017.
EKONOMSKI FAKULTET
Ekonomska filozofija
2
ZAŠTO EKONOMSKA NAUKA, AKO JE PRAVA NAUKA, NE
MOŽE PREDVIDJETI NASTANAK EKONOMSKE KRIZE –
MODELI PREDVIĐANJA?
Apstrakt:
U ekonomskoj teoriji i praksi se posljednjih godina može primijetiti da je sve veći broj metoda i
modela koji se koriste za ekonomsko prognoziranje. Prognoziranje se uglavnom sprovodi iz dva
glavna razloga. Prije svega, budućnost je neizvjesna i ukupan efekat odluka koje se donesu danas
često nije moguće osjetiti odmah, već kasnije, nakon određenog vremeskog perioda. Posljedično,
precizne i tačne prognoze budućih događaja poboljšavaju efikasnost procesa odlučivanja. U
kontekstu sveukupnog uticaja na ekonomiju jedne zemlje, poseban značaj imaju analize i
prognoze makroekonomskih indikatora (BDP-a, inflacije, nezaposlenosti i drugih). Ovo iz
razloga što je njihovo praćenje od izuzetne važnosti za sve ekonomske subjekte u jednoj zemlji.
Snažna potreba za praćenjem makroekonomskih indikatora u mnogim oblastima ekonomske
aktivnosti, podstakla je razvoj savremenih ekonometrijskih modela za prognoziranje. Sa
narastanjem ekonomskog znanja i empirijskog potencijala u ovoj oblasti, posebno interesantnim
se nameće preispitivanje postojećih modela za prognoziranje makroekonomskih indikatora sa
aspekta njihove primjene u konkretnoj zemlji.
Razvoj i primjena savremenih ekonometrijskih modela za makroekonomsko prognoziranje
uglavnom se vezuje za razvijene zemlje. Drugim riječima, u manje razvijenim zemljama, kao što
je Crna Gora, koje su prošle i jos uvijek prolaze mnoge krupne strukturne promjene u raznim
segmentima, o primjeni ekonometrijskih modela u funkciji donošenja odluka i prognoza počinje
da se govori intenzivnije tek posljednjih nekoliko godina. Problem je prije svega, nedovoljno
kvalitetna statistička baza zajedno sa kratkim vremenskim serijama, koje tek od skoro počinju da
se usaglašavaju sa međunarodnim standardima.
KLJUČNE RIJEČI:
prognoziranje, ekonomski modeli, makroekonomski indikatori,
ekonomska kriza.

EKONOMSKI FAKULTET
Ekonomska filozofija
4
UVOD
Čovječanstvo je oduvjek doživljavalo krize, bile one vjerske, moralne, političke ili privredne.
Otkako je svijetom zavladao kapitalizam, čini se da je kriza njegovo prirodno stanje. Ipak, svi
osjećamo da nam je zadat veliki udarac, da nam ozbiljna depresija prijeti poput ružnog
iznenađenja u svijetu punom obećanja.
Pod ekonomskom krizom, u nauci o međunarodnoj ekonomiji, podrazumijeva se period
značajnih negativnih tendencija u ekonomiji. Pored toga, ekonomska kriza se odnosi i na
figuriranje negativnog trenda i ostalih ekonomskih pokazatelja (npr. nivoa cijena, zaposlenosti,
tokova kapitala). Ekonomskom krizom može biti zahvaćena privreda jedne države ili više njih,
može se odraziti na jednu ekonomsku granu širom svijeta, ekonomiju više država ili pak,
cjelokupnu svjetsku ekonomiju. Ekonomija koja je zahvaćena krizom trpi najviše zbog posledica
nezaposlenosti i siromašenja širokih slojeva stanovništva, što u perspektivi vodi pojavi socijalnih
nemira. S obzirom na ekonomsku konjunkturu, razlikujemo tri oblika – stagnacija, recesija i
depresija. Veće prirodne katastrofe, ratno okruženje, terorističi napadi i slično, takođe mogu imati
veliki negativni uticaj.
Za pojavu ekonomske krize, različiti su razlozi. To može biti, s jedne strane, nesklad između
ponude i tražnje roba u jednoj privredi, i to po pravilu kada tražnja padne ispod nivoa ponude
roba, iz čega slijedi da jedan dio robe ostaje neprodat, odnosno ne dođe do krajnjeg kupca.
Prethodno se može posmatrati kao posledica nepovjerenja potrošača u privredni razvoj u
budućnosti. Isto tako, jednak uticaj u smislu suzdržavanja konzumenata od kupovine može imati i
nedostatak sirovina (npr. naftni šok). Pristalice teorije Kejnsa tvrde da tražnja države za robama
ima veliki uticaj na ukupna kretanja u privredi; ako država smanji izdatke, ili poveća poreze, to
multiplikativnim efektom dovodi do smanjenja ukupne tražnje i u krajnjem može dovesti do krize
ili pojačati već postojeću krizu. Isto tako , uzrok kriza može biti i kretanje na strani ponude:
nepotrebno širenje kapaciteta - poznato kao strukturna kriza, što može dovesti do već pomenutih
nesigurnosti potrošača i smanjenje ukupne tražnje.
Jacques Attali – La crise, et après? Liberairie Arthème Fayard, Pariz 2008. Strana 8.
EKONOMSKI FAKULTET
Ekonomska filozofija
5
CILJEVI I METODI EKONOMSKOG PREDVIĐANJA
Predviđanje je svaka izjava u vezi budućnosti. Ovakve izjave mogu biti dobro zasnovane, ili im
može nedostajati jaka osnova; one mogu biti tačne ili netačne u nekoj datoj situaciji, ili u
prosjeku; precizne ili neprecizne; bazirane na modelu ili neformalne. Kao disciplina, predviđanje
je povezano sa aktivnostima menadžmenta, naročito na strategijskom nivou (razmatranje
koncepta i podaci o odlučivanju), povezano je sa ljudskim razmišljanjem (predviđanje, vizije) i sa
naučnim i istraživačkim aktivnostima (proučavanje budućnosti). Motivi za predviđanje nastaju iz
potrebe za eksponiranjem državne moći, iz ekonomskih aktivnosti, transporta, zaštite okoline,
tehnologije..., jednostavno iz svega gde postoje pokušaji da se sazna budući razvoj i da se
svrsishodno na njega deluje.
Sve važne odluke imaju uticaj na budućnost, i zato im je inherentna informaciona neizvjesnost i
nesigurnost, naročito u situaciji stalno mijenjajućih uslova. Stalan podstrek za generisanje
predviđanja je pokušaj da se eliminiše ili ublaži neizvjesnost u vezi budućnosti, u pogledu našeg
sadašnjeg ponašanja. Cilj predviđanja je prikupljanje znanja, iskustva i vizija o budućnosti,
pomoću racionalnih procedura i logičkog razmišljanja. Predviđanje proučava rešenja zadataka i
procesa razmišljanja o budućnosti, ispravlja intuitivna predviđanja, analizira važnost vizije
budućnosti, kao osnove za ponašanje i odlučivanje ljudi. Predviđanje smatra budućnost
objektivno potencijalnom, verovatnom, a ne utopijom. Budućnost se shvata kao sistem događaja i
procesa, koji mogu da se dese u određeno vreme i pod određenim okolnostima. Predmet
predviđanja se može ilustrovati kao karakteristika razvoja i promena. Predviđanje shvata razvoj
kao tendenciju, trend ili tekući proces; promjenu (uzrok razvoja) kao događaje na koje utiče
fenomen. Proučavanje budućnosti treba da obezbijedi smjernice za optimalno ponašanje ljudi.
Istorijski, teorija ekonomskog predviđanja bazirana je na dvije ključne pretpostavke:
1. Model je dobra reprezentacija ekonomije, i
2. Struktura ekonomije će ostati relativno nepromenjena.
Postoje mnogi načini predviđanja. Oni uključuju formalne, na modelu zasnovane statističke
analize, statističke analize koje se ne zasnivaju na parametarskim modelima, neformalne
kalkulacije, jednostavne ekstrapolacije, vodeće indikatore, grafikonske pristupe, procjene,
nagađanje i naslućivanje. Teško je procieniti frekvenciju sa kojim se svaki od ovih metoda
koristi u praksi, ali se većina njih redovno javlja u našem svakodnevnom životu. Najveći broj
tehnika predviđanja koje se danas koriste razvijene su u 19.vijeku, druge tek nedavno, poput
Box-Jenkins procedure ili neuronskih mreža. Razvojem sofisticiranijih tehnika predviđanja uz
korišćenje sve moćnijih kompjutera i odgovarajućih softvera, predviđanje privlači sve veću
Klein, L.R., An Essay on the Theory of Economic Prediction, 1971, Chikago: Markham Publishing Company, in: Hendry, D.F.,
and Clements, M.P., Economic Forecasting:somme lessons from recent research, 2001, European Central Bank, Working paper
series, Working paper no.82, 1-38.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti