Odlomak

Sažetak:
U ovom radu opisuju se spoznaje nov iz grane sestrinstva o epilepsiji, vrste epileptičnih
napadaja, napadi koji imaju sličnu kliničku sliku epilepsiji, etiologija
epilepsije, dijagnostički postupci za epilepsiju, metode liječenja epilepsije, metode
samokontrole epilepsije, zadaća medicinske sestre kod zbrinjavanja bolesnika
tijekom velikog epileptičkog napadaja, rizični čimbenici nastanka epilepsije,
epilepsija i stigma, epilepsija i seksualnost, epilepsija i sport, zdravstveni
odgoj kod oboljelih od epilepsije, metode edukacije o epilepsiji, psihosocijalna
prilagodba bolesnika s epilepsijom, novi stavovi o epilepsiji, metode nadzora
nad učestalošću napadaja, metode u uporabi zdravstvene njege epilepsije.
Ključne riječi: epilepsija • zdravstvena njega • dijagnostika • simptomatologija
Kratki naslov: Sestrinstvo i epilepsija

 
Uvod / Introduction
Riječ “epilepsija” grčkog je podrijetla (epileptika), i znači
“biti svladan, napadnut, ugrabljen”. Epilepsija je jedna od
najstarijih poznatih bolesti. Od 40 babilonskih glinenih plo-
ča na kojima su opisane dotad poznate bolesti, na pet se
ploča opisuje epilepsija. Antički su Grci epilepsiju smatrali
natprirodnom pojavom, te su je nazivali “svetom bolešću”. I
inače je epilepsija u povijesti imala atribute “sveta”, “božanska”,
“sotonska”, “ demonska”, uglavnom zbog veoma impresivne
simptomatologije, te iznenadnog nastupa. Hipokrat
je 450. godine prije nove ere ustvrdio da epilepsija ima
drukčije uzroke. Tijekom sljedeće dvije tisuće godina dominiraju
tri teorije o uzroku epilepsije. Najstarija se temelji na
ideji da su epileptičari bili opsjednuti zlim duhovima. Tako
je tijekom srednjeg vijeka epilepsija bila posebno okružena
predrasudama, nerazumijevanjem i praznovjerjem, tzv. demonizirana
bolest. Sljedeća je teorija epilepsiju promatrala
kao poremećaj u rasporedu osnovnih tjelesnih tekućina
[krv, crna i crvena žuč, sluz]. Epilepsija je, prema navedenoj
hipotezi, posljedica nakupljanja sluzi (“phlegma”) u žilama
koje se nalaze u mozgu. Pjena na ustima bolesnika tumačena
je “nakupljanjem sluzi” u glavi. Oko 100. godine nove ere
Galen je ustvrdio da su grčevi u epileptičkom napadaju posljedica
širenja sluzi iz ekstremiteta u tijelo. Stoga je izbor
liječenja epileptičkih napadaja bilo podvezivanje ekstremiteta,
ili čak amputacija. Najdrastičnija je metoda liječenja
bila trepanacija lubanje, čime se željelo omogućiti istjecanje
sluzi. Nadalje, oko 1500. godine javlja se teorija o epilepsiji
kao prenosivoj bolesti koju uzrokuju otrovi i toksini;
grčevi, prema istoj teoriji, nastupaju kada se tijelo pokušava
osloboditi otrova. Promjena u pristupu epilepsiji dogodila
se sredinom 19. stoljeća, kada je J. H. Jackson protumačio
epileptički napadaj kao izraz prekomjerne aktivacije mož-
danog tkiva. Potkraj istog stoljeća prvi je put uporabljena
i medikamentozna terapija.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari