Eutanazija
1
1. UVOD
Da li je čovek vlasnik sopstvenog zivota i tela, i da li kao takav ima prava da donese odluku
o okoncanju svog zivota i da li po svaku cenu pokušavati da nastavi takav zivot praćen velikim
patnjama, bolesti i mučenju i sebe i svoje porodice ili ga prekratiti kada postoji njegovo
neposredno gašenje, je veoma vazno pitanje na koje dobijamo potpuno različite odgovore.
Najznačajnije ljudsko pravo je pravo na život. Bez tog prava, sva druga prava bila bi
nezamisliva. Pravo na zivot se smatra univerzalnim pravom čoveka i zbog toga je njegova zaštita
i ostvarenje regulisana brojnim međunarodnim i domaćim propisima. Generalna skupstina
Ujedinjenih nacija je 10. decembra 1948. usvojila Univerzalnu deklaraciju o pravima čoveka u
kojoj u članu 3. pise da svako ima pravo na život, slobodu i bezbednost ličnosti.
Zatim, Organizacija Ujedinjenih nacija je 16, decembra 1966. godine donela Međunarodni
pakt o građanskim i političkim pravima, u članu 6. stav 1. propisano je da je pravo na život
neodvojivo od čovekove ličnosti, da ovopravo mora biti zaštićeno zakonom i da niko ne može
biti proizovljno lišen života.
Ustavom Republike Srbije u članu 24. propisano je da je ljudski život neprikosnoven, da u
Srbiji nema smrtne kazne i da je zabranjeno kloniranje ljudskih bića.
Prema ovim propisima pravo na život je nesumljivo prihvaćeno kao univerzalno, međutim
kada se radi o eutanziji, koja predstavlja pravo na smrt ne postoji zajednički stav o tome da li
pojedinac kada se nađe u bezizlaznoj situaciji, koristeći svoje pravo na život, zahtvati da mu se
isti oduzme.
Prilikom pisanja ovog rada naišli smo na različite stavove po pitanju eutanazije i brojne
argumente za i protiv. Za pojedine autore eutanazija predstavlja ,, dostojanstvo u umiranju“,
pojedine neizlečive bolesti prate brojne patnje i mučenja koja su za neke neizdizva i zele ih po
svaku cenu okončati. Sad se postavlja posebno pitanje neizlečivih bolesti sa razvitkom
savremene medicine i postojanja različitih metoda alternativnih lekova i načina lečenja. Upravo
to je jedan od argumenata koj ističu protivnici euranazije. Zatim postoji misljenje da bi to bila
legalizacija ubistva i da bi njena legalizacija demotivsala brojne bolesnike koji jos gaje nadu u
izečenje, takodje bi se njima eleminisala šansa pre nego sto iskoriste sve mogućnosti.
B. Janković- Z. Radivojević, Međunarodno javno pravo, Niš, 2014.
2
2. POJAM I VRSTE EUTANAZIJE
Reč eutanazija predstavlja kovanicu grčkog porekla. Izvedena je iz dve reči. Eu na grčkom
znači dobar, a thanatos je smrt. Ako bismo bukvalno prevodili, eutanazija znači dobra smrt,
tačnije to je voljna radnja kojom jedna osoba može da oduzme život drugoj. Uz savremeni razvoj
i nove tehnološke primene lekar se sve više susreće sa novom etičkom dilemom-pitanjem
eutanazije. Eutanazija znači dobra smrt, dok je u literaturi poznata i kao „ubistvo“ iz milosrđa,
samilosti. Tako definisana, eutnazija ne bi bila predmet interesovanja krivičnog prava i prava
uopste jer ne bi značila uskraćivanje zivota, kako pravo shvata, već bezbolnu prirodnu smrt.
Eutanazija je u rečniku stranih reči i izraza Vujaklija definisana kao „gašenje života bez
samrtnih bolova ili ublažavanje smrti time sto se bolesniku daju narkotična sredstva da bi bilo
ublaženo umiranje.“
Samim tim pojam „ubistvo iz milosrđa“ ima drugačiji smisao jer je on prvenstveno usmeren
na ubrzavanje procesa umiranja, a ne na prouzrokovanje smrti.
2.1
VRSTE EUTANAZIJE
Da bi se bolje pojasnilo šta eutanazija obuhvata, tj. o kakvoj se situaciji radi koriste se
terminološka objašnjenja pridevima: aktivna i pasivna, dobrovoljna i nedobrovljna, posredna
(indirektna) i testamentalna eutanazija (direktna), eutanazija izvršena od strane lekara i ona koja
se vrši od strane druge osobe.
2.2
Aktivna i pasivna eutanazija
Aktivna eutanazija
je direktan, to jest nameran akt ubistva iz milosrđa. Aktivna
eutanazija podrazumeva aktivnu radnju kojom se uzrokuje smrt pacijenta unošenjem spoljnih
sredstava.
Ona predstavlja neposredno okončavanje života smrtonosnom injekcijom ili
smrtonosnom dozom leka. Zbog samog načina izvršenja naziva se jos i ,,ubistvo iz milosrđa”.
Takva vrsta eutanazije je manje prihvaćena, mada je u nekim zemljama, kao što je Holandija, to
prihvatljivo.
U tretiranju aktivne eutanazije mogu se primetiti tri raziličita stave koja zauzimaju pravni
sistemi pojedinih zemalja. Prema jednom stanovištu kvalifikuje se kao ubistvo prvog stepena;
Vujaklija. M., Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1986.
Klajn-Tatić, V., ,,Religiozna gledišta o aktivnoj eutanaziji“, Strani pravni život, Istitut za uporedno pravo, Beograd,
2005.god

4
pacijentova prognoza beznadežna; ako pacijentu život nije više ni od kakve koristi
ili ako je čak postao zasigurno tegoban.
2) Drugi prigovor odnosi se na stav da je naša dužnost da ne povređujemo ljude stroža od
naše dužnosti da im pomažemo. Pošto usmrćenje drugog znači kršenje obaveze da se
ne čini povreda, dok puštanje drugog da umre znači samo propust da se pruži pomoć,
to postoji moralno značajna razlika između usmrćenja i prepuštanja umiranju.
3) Lekari tvrde da je dopuštanje pacijentu da umre, najčešće, bezlična stvar, budući da
lekar ne oseća da je „ uključen” u izazivanje smrti jer nju izaziva neka bolest tako da
lekar nema šta da čini u vezi s tim. Kod pasivne eutanazije lekar samo prekida
beznačajni tretman ili se uzdržava od njega, tako da on sam nema neku bitnu ulogu u
tome. Ali, ako bi lekar dao pacijentu smrtonosnu injekciju, time bi učinio ne samo
nešto što je izvan njegove profesionalne uloge već i nešto što je ikompatibilno sa njoj.
Dakle, ako bi se lekar angažovao u ubistvu iz milosrđa, on bi bio odgovoran i morao
bi neizbežno imati osećanje krivice.
U načelu, tačno je da bi ljudima trebalo dopustiti da čine ono što im sopstvena savest
nalaže. Shodno tome, ako lekar veruje da je nešto pogrešno, njemu treba dopustiti da se uzdrži
od toga. Isto tako, zahtev pacijenta da mu lekar da smrtonosni lek i zadovoljenje tog zahteva bila
bi privatna stvar, ovih učesnika, kao saglasnih odraslih ljudi, te ne bi bilo potrebno da se u taj čin
uvlače interesi bilo koga trećeg.
2.3
Dobrovoljna i nedobrovoljna eutanazija
Osnovni kriterijum kod ove podele je postojanje, odnosno ne postojanje zahteva oseobe
koja umire.
Dobrovoljna eutanazija
postoji kada mentalno zdrava osoba zahteva smrt, u situaciji
kada je teško bolesna i kada ne postoje nade za izlečenje. Kod dobrovoljne eutanazije postoji
zahtev osobe koja umire, pa se moze govoriti o pomaganju osobe koja umire, na njen izičit
zahtev. Kada se pacijent nalazi u stadijumu bolesti koja zadaje muke i bolove a pritom je pacijent
svestan svog stanja i nemoći.
Nedobrovoljna eutanazija
se odnosi na one bolesnike koji ne mogu da donesu takvu
odluku. Odnosi se na prekidanje ljudskog života za njegovo ili njeno opšte dobro kada osoba ne
može izraziti ili imati vlastitu želju o tome da li da živi ili umre.
2.4
Direktna i Indirektna eutanazija
Kolarić. D., Aktivna i pasivna eutanazija“, Pravni život, Udruženje pravnika Srbije, Beograd 2007. god
5
Direktna eutanazija
je korišćenje specifičnih sredstava da se izazove smrt, tako sto lekar
piprema smrtonosnu injekciju i predaje je pacijentu, a sam pacijent ubrzgava smrtonosnu dozu u
svoj organizam. Na taj način se direktna eutanazija izjednačava sa pomoći pri samoubistvu.
Indirektna eutanazija
, lekar preuzima radnju, aktivnu ili pasivnu koja vodi okončanju
života pacijenta obolelog od terminalne bolesti.
2.5
De facto i De iure eutanazija
De facto eutanazija
je zabranjena zakonom i tretira se kao privilegovano ubistvo, do je
de
iure eutanazija
zakonom dozvoljeno ako se sprovodi pod određenim uslovima. Dakle kriterijum
je dozvoljenost u zakonu.
3. EUTANAZIJA U RAZLIČITIM DRUŠTVIM I PERIODIMA
Eutanazija je uvek bila u centru ljudskih razmišljanja kada je u pitanju teško oboleli
pacijent za kojeg nema uspešne terapije. Aristotel je govorio o eutanaziji: “Bolje je završiti život
upravo tako kao da napuštamo banket, ni žedni ni pijani”.
Tako se govori o eutanaziji kao namernom završetku života na pacijentov zahtev,
asistiranom samoubistvu, namernoj pomoći pacijentu da okonča život a na zahtev samog
pacijenta.
U različitim drustvenim sredinama nailazimo na razne aktivnosi koje nalikuju eutanaziji.
Mnogobrojni narodni, običajni izvori govore o rasprostranjenosti prakse ubijanja dece i starih,
iznemoglih lica širom sveta. Spartanci su ubijali svoju decu ukolko su se rodila fizički i mentalno
slabašna, deformisana, i ukoliko knjihova konstitucija nije bila takva da bi mogli učestvovati u
ratovima.
Nomadi su svoje stare ubijali ili napostali zbog samo načuna njihovog života, jer nisu
mogli da prate njihov tempo kretanja i da privređuju. Zatim austalijsko domorodačko pleme
aboridžini ubijali svoju decu i stare iz verskih i ekonomskih razloga. Kod američkih plemena
indijanaca, oni su svoje stare i iznemogle roditelje ostavljali da umru od gladi ili su ih odvodili u
šumu kako bi ih pojele divlje životinje.
Najbliže današnjoj eutanaziji bilo je postupanje Prusa
Milenković. M., Eutanazija ili ubijanje iz milosrđa, Slavija, Skoplje, 1940. god.
Ibid.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti