Evropska unija i Sredozemlje
SADRŽAJ
.................................................................................................14
.................................................................................................14
SPORAZUM EUROPSKE UNIJE I NEEVROPSKIH ZEMALJA MEDITERANA.......................16
2
UVOD
Europska unija nastala je zvanično 7. Februara, kada je potpisan Mastrihtski ugovor koji je
stupio na snagu 1. Novembra, 1993. godine. Nastao je novi politički entitet – Europska unija,
raspadom Sovjetskog saveza (1991. godine), slomom sovjetkog komunističkog sistema i
ujedinjenjem zapadne i istočne Njemačke.
Mnogi aspekti Europske unije su postojali i prije potpisivanja ovog Ugovora preko raznih
organizacija oformljenih pedesetih godina dvadesetog vijeka. Evropska unija je opisana kao
entitet sačinjen od tri stuba:
-
prvi stub čine tri postojeće zajednice - Europska zajednica za ugalj i čelik, EZ i
Europska zajednica za atomsku energiju;
-
drugi stub čini sistem zajedničke spoljne i bezbjedonosne politike;
-
treći stub obuhvata sferu koja se odnosi na pravosuđe i unutrašnju politiku.
-
Predsjednici i premijeri evropskih država donijeli su pravi Ustav Europske unije 29. Oktobra,
2004. Godine, koji treba da ratifikuje pojedinačno svaka zemlja potpisnica. Europska unija
trenutno broji 27 zemalja – članica.

4
izradom nacrta Ustava Unije, koji je do 1. novembra, 2006. godine, trebalo da se ratifikuje u
svim tadašnjim članicama-tada ih je bilo 25. Bilo je predviđeno da se potvrđivanje odvija
putem referenduma i u parlamentima, što se kasnije i događalo, s tim što neke zemlje nisu to
prihvatile. Dakle, Ustav
je još mrtvo slovo na papiru, jer je procedura njihovog prihvatanja
veoma komplikovana i daje više mogućnosti. Od toga da ga prihvati većina zemalja, a odbije
manji broj, što bi dalo mogućnosti da one koje prihvate Ustav brže napreduju od onih koje ga
odbiju. Ostaje otvoreno piranje do kakvog će rješenja doći i na koji način to postići.
Još dugo će ovo pitanje biti predmet rasprave u parlamentima zemalja- članicama Europske
unije, jer mnoge od njih smatraju da Ustave Unije, kao najviši pravni akt nije neophodan, te
da ga mogu zamijeniti različite vrste sporazuma između članica. Takvo razmišljanje podudara
se i sa našim istraživanjem u ovom radu, jer Europska unija ne bi smjela biti rigorozna u
nastojanju da stvari blok, koji ne bi za izvjesno vrijeme imao svoju budućnost.
1.1 Ideja o stvaranju Europske Unije
Jezgro evropske unije začeto je Rimskim ugovorima o osnivanju Europske ekonomske
zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju, 1957. godine, a zatim je, preko
Jedinstvenog europskog akta, 1986. godine, politička integracija krunisana Mastrihtskim
ugovorom, 7. februara 1992, godine, kada je stvorena Europska unija (Ugovor iz Mastrihta
stupio je na snagu 1. novembra, 1993. godine).
Ugovorom iz Amsterdama od 17 juna, 1997. godine, (stupio na snagu 1. maja, 1999), izvršene
su izvjesne reforme u Uniji radi jačanja saradnje i pojednostavljenja sistema Europske Unije.
Na zajedničkom tržištu Europske unije uspostavljena je zajednička carinska tarifa prema
zemljama izvan Unije. Tržišnu funkcionalnost tog europskog prostora obezbjeđuju čvrsta i
stroga pravila konkurecnije, bez unutrašnjih ekonomskih ili pravnih barijera i usklađena
pravna regulativa država članica. Na tom tržištu članice Unije proglasile su četiri velike
slobode:
-
slobodu kretanja robe (usklađivanje, odnosno ukidanje carina, taksa,
kontigenata i drugih robnih ograničenja),
Neki autori smatraju da ni sada nije jasno dal li je predloženi tekst ustav ili ugovor, Breyer 2004. godine
U ugovore spadaju i pet dosadašnjih ugovora o proširenju EZ i EU, Pariški ugovor 1951, Briselski ugovor
1956, Jedinstveni europski akt iz 1986, itd.
5
-
slobodu pružanja usluga (slobodno otvaranje firmi, sloboda poduzetništva),
-
slobodu cirkulacije kapitala (poptuna liberalizacija plasiranja kapitala i
liberalizacija tekućih plaćanja),
-
slobodu kretanja ljudi (slobodno zapošljavanje i vršenje sopstvene djelatnosti.)
Europska unija ima četiri najznačajnije komponente i to slobodu kretanja kapitala, ljudi, tobe i
usluga, kao i faktor bezbjednosti, što bi i trebalo da budu njeni glavni nosioci postojanja i
širenja. Ekonomski i bezbjedonosni aspekti trebalo bi da budu osnova u EU, dok bi politički
faktor i nacionalni identitet država-članica trebalo da bude sporedan fakrot, jer bi tada Unija,
na naki način, imala dugoročnu stabilnost i opstanak.
Od 1. januara, 1999. godine, u Europskoj uniji počela je treća etapa izgradnje Europske unije
ubođenjem jedinstvene europske valute – Eura.
U prelaznom periodu, od 1. januara 1999. do
31. decembra 2001. godine, plaćati se moglo i u nacionalnim valutama, a od 1. januara, 2002.
godine, u članicama Europske monetarne unije banknote i kovani novac denominirani su u
euro – jedino zakonsko plaćanje. U Europskoj monetarnoj uniji sada je 12 država članica:
Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Grčka, Holandija, Irska, Italija, Luksemburg, Njemačka,
Portugal i Španija. Danska i Velika Britanija nisu pristupile iako ispunjavaju uslove, ali su
zadržale pravo da pristupe naknadno, dok je Švedska izvan ove monetarne unije zato što ne
ispunjava uslove za prijem, s obzirom na to da nije prilagodila svoje propise. Inače, preduslov
za učešće u europskoj monetarnoj uniji je ispunjenje, prije pristupa, takozvanog kriterijuma
konvergencije, što znači da svaka država mora:
-
da dokaže trajnu stabilnos cijena,
-
da ne zabilježi pretjerani budžetski deficit,
-
da dvije godine nije prouzrokovala napetost decviznog kursa u europskom
monetarnom sistemu,
-
da njena dugoročna kamatna stopa bude najviše 2 odsto viša nego u zemljama
sa najstabilnijim cijenama.
Miščević T. : Pridruživanje Evropskoj uniji, Institut za ekonomska i socijalna istraživanja, Beograd, 2005.
Euro – jedinstvena europska valuta uvedena 1. januara 1999. godine.

7
-
slobodan promet i bezbjednost industrijskih proizvoda,
-
socijalna politika i zaštita,
-
poljoprivreda,
-
transport,
-
audiovizuelne usluge,
-
zaštita životne sredine,
-
telekomunikacije,
-
direktno oporezivanje,
-
slobodan promet robe,
-
javna potrošnja,
-
finansijske usluge,
-
zaštita ličnih podataka,
-
zakon o kompanijama,
-
računovodstvo,
-
građansko pravo,
-
priznavanje profesionalnih kvalifikacije,
-
oblast intelektualne svojine,
-
energija,
-
carinska unija,
-
indirektno oporezivanje,
-
zaštita potrošača.
Prekretnicu u politici Europske unije prema zamljama centralne i istočne Europe predstavljao
je skup šefoca država i vlada u Kopenhagenu, juna 1993. godine, kada je, po prvi put, jedna
institucija Europske unije dala zvaničnu političku podršku za prijem u članstvo Unije.
Na Samitu u Kopenhagenu je naglašeno da će, putem gore navedenih kriterijuma, Europska
unija procjenjivati sposobnosti novih zemalja kandidata za potencijalno članstvo u Uniji.
Sporezumi sa kandidatima za ulazak u Uniju uspješno su okončani do kraja 2003. godine.
U junu naredne godine, to jest 2004., prijemom novih deset država u Europsku uniju (Češka,
Poljska, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Litvanija, Estonija, Latvija, Kipar i Malta), a 2007.
godine Bugarske i Rumunije, „Europa petnaestorice“, kako je već istaknuto, postoje „ Europa
dvadsetsedmorice“ čime Unija značajno proširuje svoje granice prema istoku i jugu Europe.
Miščević T. : Pridruživanje Evropskoj uniji, Institut za ekonomska i socijalna istraživanja, Beograd, 2005.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti