Forma i sadržina ugovora o radu

1. UVOD
Ugovor o radu je jedna od centralnih kategorija u radnom pravu. Od svog nastanka pa sve do danas, njegov značaj nikada nije bio upitan. Ugovorom o radu određuju se tačne obaveze poslodavca – prava zaposlenika, ali i obaveze zaposlenika – prava poslodavca. Ugovorom o radu se precizira radno mjesto zaposlenika, njegovo radno vrijeme, uslovi u kojima će raditi, ali i ono najvažnije: plata.
Sa aspekta poslodavca, relevantno je da ugovor o radu sadržava odredbe koje čuvaju njegove poslovne tajne (zabrana odavanja poslovne tajne uposleniku), te odredbe o naknadi štete ukoliko je zaposlenik prouzrokuje. On je najčešći pravni osnov zasnivanja radnog odnosa u svim državama sa tržišnim načinom privređivanja. Naša zemlja je na tržišni način privređivanja prešla tek nakon okončanja rata pa se i ugovor o radu u ovom značenju u kojem danas postoji pojavio u tom periodu.
Po ranijim zakonima o radnim odnosima, koji su važili do stupanja na snagu novih zakona o radu, odluka o izboru predstavljala je pravni osnov, uz druge uslove za zasnivanje radnog odnosa. Na osnovu ove odluke, uspostavljao se radni odnos, kao pravni odnos, jer je iz ove odluke nedvojbeno proizilazila volja za uspostavljanje takvog odnosa. Radilo se o pojedinačnom pravnom aktu, kojim se konstituisao pravni odnos između organizacije i radnika za obavljanje poslova i zadataka određenog radnog mjesta, tj. radnog mjesta koje je prethodno bilo objavljeno kao slobodno.
U suštini, ovim konstitutivnim aktom se vršio i raspored na slobodno radno mjesto, odnosno na zadatke i poslove određenog slobodnog radnog mjesta, ako poslove i zadatke radnog mjesta vrši više radnika. U pitanju su dvije funkcije ovog akta: prijem u radni odnos i raspored na radno mjesto, tj. poslove i zadatke. Radilo se dakle o konstitutivnom pojedinačnom pravnom aktu, koji se javljao u postupku zasnivanja radnog odnosa kao završni i glavni osnov za uspostavljanje bilateralnog pravnog odnosa. Radi se o ravnopravnim strankama koje sklapaju ugovor sa unaprijed poznatim pravima i obavezama jedne i druge strane.

2. PRAVNA PRIRODA I KARAKTERISTIKE UGOVORA O RADU
Ugovorom o radu zasniva se radni odnos, pa je pravna priroda ugovora o radu usko povezana sa pravnom prirodom radnog odnosa. U teoriji radnog prava postoji više shvatanja prirode i suštine radnog odnosa, pa se različito shvatala i priroda ugovora o radu. Neka od tih shvatanja određuju radni odnos kao najamni odnos, zatim kao socijetetni odnos, kao ortakluk, kao lično pravni odnos.
U svom najširem značenju, radni odnos, kao vrsta društvenih odnosa, nastaje sa pojavom kapitalističke proizvodnje. Treba, međutim, istaći i da je prije toga vremena postojala neka vrsta rada za drugoga. Naime, u rimskom pravu postojala je pravna fikcija o odvajanju radne snage radnika od njegove ličnosti. Dalllkovoj teoriji radni odnos je shvaćen kao najamni odnos, a ugovor o radu je bio klasični ugovor obligacionog prava, ugovor o najmu radne snage – locatio-conductio operarum.
Prema zakonskoj odredbi, ugovor o radu zaključuju zaposleni i poslodavac. Kao što se vidi iz prethodno navedenog, ugovor o radu je dvostrani ugovor, jer postoje dve ugovorne strane,odnosno traži se saglasnost volja dve ugovorne strane, a to su zaposleni i poslodavac (direktor, preduzetnik).
Iz građanskog prava je poznata podela na jednostrane i dvostrane pravne poslove. Podjela na jednostrane i dvostrane pravne poslove izvršena je prema broju volja potrebnom za nastanak punovažnog pravnog posla. Kod jednostranih pravnih poslova za njihov postanak dovoljna je izjava volje jedne stranke u pravnom poslu, pa da se mogu proizvesti određene pravne posledice, dok kod dvostranih pravnih poslova ili ugovora potrebna je saglasna izjava volje obje ili više strana koje učestvuju u pravnom poslu da bi nastupile određene pravne posljedice. S tim u vezi, ugovor o radu je takav pravni posao kod koga se zahteva saglasnost volja ugovornih strana u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa. Ugovor o radu je, dakle, dvostrani ugovor, ali isto tako je i dvostrano obavezni, jer stvara obaveze za obje ugovorne strane.
S obzirom na to, da ugovor o radu zaključuju zaposleni i poslodavac, možemo reći da ugovor o radu spada u grupu ličnih pravnih poslova. Lični pravni poslovi – intuitu personae, su poslovi koji se zaključuju upravo zbog ličnih kvaliteta jedne ili obje ugovorne strane u pravnom poslu. Pravni poslovi su nelični kada za njihovo zaključenje i izvršenje nije odlučujući kvalitet jedne ili obje ugovorne strane. Jasno je da su kod ugovora o radu važni kvaliteti ugovornih strana, što, dalje, znači da ovaj ugovor spada u grupu ličnih ugovora, odnosno intuitu personae.
Zakonom o radu se za punovažnost ugovora o radu zahtjeva pisana forma, odnosno traži se da ugovor o radu bude zaključen u pisanom obliku, i potpisan od strane zaposlenog i poslodavca. To znači da ugovor o radu spada u grupu formalnih pravnih poslova. Ako je svako ponašanje dovoljno da ostvari pravne posljedice, radi se o neformalnom pravnom poslu, a kada se pravni poredak time ne zadovoljava, već uzima u obzir ponašanje ukoliko je izvršeno u određenoj formi, postoje formalni pravni poslovi. Kod ugovora o radu volja za zasnivanje radnog odnosa ne može biti izražena na bilo koji način, već je strogom zakonskom normom određeno da se ugovor radu mora zaključiti u pisanom obliku, što dovodi do zaključka da je ovaj ugovor formalni ugovor, i da je punovažan samo ako je ispoštovana propisana forma.. Zakon o radu propisuje da se ugovorom o radu mogu predvideti i neka druga prava i obaveze, ali svakako to ne znači da se ta prava i obaveze mogu predvideti ispod zakonskog minimuma, jer Zakonom o radu, država svojom intervencijom, štiti zaposlenog kao slabiju stranu u ugovornom odnosu. Ako ugovor o radu sadrži odredbe koje predviđaju nepovoljnije uslove rada od onih koje su predviđene zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, takve odredbe su ništave i ne mogu se primjenjivati, i u tom slučaju primjenjivaće se odredbe sadržane u opštem aktu, jer važi princip in favorem laboratoris. Međutim, postoje i države čiji pravni sistem ne zahtjeva pisanu formu za punovažnost ugovora o radu. Takav je slučaj u Nemačkoj. Ovde, po pravilu, ugovor o radu ne mora biti zaključen u pisanoj formi, već je dovoljno da se radnik i poslodavac slože da radnik obavlja posao za poslodavca uz nakandu, u njegovoj firmi, praksi ili kući. U našem pravu i za neke specifične vrste ugovora o radu zahteva se pisana forma, kao i da ugovor o radu bude zaključen prije stupanja zaposlenog na rad.
Danas se ugovor o radu udaljio od klasičnih ugovora građanskog prava, iz koga je nastalo radno pravo. Sve više se postavlja pitanje koliko je kod ugovora o radu prisutna autonomija volje, ravnopravnost ugovornih strana i sloboda ugovaranja. Svakako da i kod ugovora o radu postoji sloboda ugovaranja, ali je ona ograničena, za razliku od ugovora građanskog prava. Sloboda ugovaranja je ovde ograničena zakonskim odredbama o zaštiti minimalnih prava zaposlenog. Prava zaposlenog predviđena u ugovoru o radu moraju biti u saglasnosti sa zakonskim odredbama, ali ugovorom o radu ta prava mogu biti i proširena. Dakle, sloboda ugovaranja u radnom pravu ograničena je intervencijom države. U ovoj oblasti država je morala da interveniše zbog samog značaja koji ima radno pravo i radni odnos, a samim tim i ugovor o radu, za razvoj pojedinca, a i države. Međutim, bez obzira na intervenciju države u pogledu zaštite zaposlenog, ostaje činjenica da u faktičkim odnosima, zaposleni ostaje podređen poslodavcu, odnosno da i dalje ostaje slabija ugovorna strana.