Hrast lužnjak

1. UVOD
Hrast (Quercus), značajan je i bogat rod iz porodica Fagaceae. Sadrži oko 600 listopadnih i zimizelenih vrsta drveća, rijetko grmova, sa arealom pretežno u umjerenoj zoni sjeverne zemljine polulopte. Također, je opisan značajan broj fosilnih vrsta iz krede i tercijera. U Bosni i Hercegovini su najznačajnije dvije vrste: hrast kitnjak i hrast lužnjak, a u okviru seminarskog rada će akcenat biti upravo na hrastu lužnjaku. Osim ove dvije vrste vrlo je i značajna vrsta hrasta crnika (Quercus ilex) koja naseljava predjele Hercegovine, te cer (Quercus cerris). Vrste roda Quercus već su prisutne u kasnom Pliocenu, a tada su uglavnom hrastovi naseljavali delte velikih rijeka.
Hrast lužnjak (Quercus robur) je listopano drvo, koje se karakteriše visokim kvalitetom i velikom dugotrajnošću. Narodni nazivi za hrast lužnjak su dub, gnjilec, hrastovina, lužnik, rani hrast, rošnjak. Hrast lužnjak se prema fitopaleontološkim podacima prvi put na našim područjima pojavio u Panonskoj niziji, koja je nastala isušivanjem Panonskog mora i stvaranjem plodne riječne doline u području Vojvodine, Posavine i Slavonije. Značajnije širenje hrasta lužnjaka počinje nakon zadnjeg ledenog doba. U posljednjih 6000 hiljada godina hrastovi su u Europi dosegli maksimalno rasprostiranje.
Ime hrast novijeg je doba, potiče od slavenskih naroda i prema nekim autorima potiče od češkog glagola chrasteti, ili južnoslavenskog izrazahrustiti, što znači pošumljavati. Harst lužnjak je za šumarsku privredu veoma značajna vrsta, koja je uslijed veliko vala sušenja pretpjela značajno samnjenje populacije. Zboga toga je danas neophodno raditi na podizanju šumskih kultura rasta lužnjaka u cilju proizvodnje što kvalitetnijeg vrijednog drveta. Prilikom izrade rada konsultovana je relevantna literatura iz oblasti uzgajanja šuma i podizanja šumskih plantaža. Cilj rada je što dublje analizirati mehanizme koji su neophodni za podizanje kvalitetnih sastojina hrasta lužnjaka.

2. MORFOLOŠKO – EKOLOŠKE KARAKTERISTIKE HRASTA LUŽNJAKA
Hrast lužnjak je vrlo rašireno europsko i zapadnoazijsko drvo, koje doseže visinu i do 50 m, sa prečnikom do 2,5 m. U mlađoj dobi razvija žilu srčanicu, koja ide do 2 m u dubinu, kasnije ona biva zamjenjena jakim bočnim žilama. Kada je u pitanju visinska raspodjela, ne ide tako visoko kao kitnjak. Karakteriše se dugim vegetacijonim periodom, pri čemu pokazuje veliku plastičnost. U mladosti prirašćuje sporo, dok kasnije intenzivira rast, u odraslim sastojinama krošnje su slobodne, a sklop rijedak.
Lužnjak je osjetljiv na kasne mrazove, ali dobro podnosi visoke temperature. Otporan je na vjetar i dim. Raste obično u ravniciama i dolinama na dubokom, pješčanom ili ilovastom, plodnom, svježem ili važnom zemljištu, gdje povremeno dolazi i do poplava. Raste i na zemljištima koja na površini nisu plodna, ali koja u dubljim slojevima sadrže dovoljno hranjivih materija i vode. Ne raste na plitkom i suvom zemljištu, dok na kiselim zemljištima uspjeva slabije. Dobro podnosi povećanu količinu soli u zemljištu. (Bean, 1976).
U doba vegetacije osjetljiv je na stajaću vodu. Karakteriše se jakom idanačkom snagom, te se kod nas zasupljene brojne panjače ove vrste, iako ne toliko koliko od hrasta kitnjaka. Najbolje naše lužnjakove šume su u pripanonskoj oblasti i Semberiji, koje se karakterišu izuzetnim kvalitetom drveta, zbog čega su poznate širom svijeta. Te šume se nalaze u području rijeke Save i njenih pritoka, na aluvijalnim, pjeskovito – ilovastim ili glinovitim plodnim zemljištima, na terenu, koji je okarakterisan relativno visokim nivoom podzemne vode, a često i privremenim poplavama. Navedene šume predstavljaju trajnu zajednicu uslovljenu edafskim faktorima. S obzirom na klimu, zemljište i ostale faktore, lužnjakove šume u ovom području nalaze se u svom ekološkom optimumu. Debla čista od grana nerijetko dostižu i visinu do 25 m, a zabilježena su i stabla prečnika 260 cm i zapremine 65 m3. (Rushforth, 1999).