Izvori prava
Tema:
Izvori prava
Mentor:
Student:
2019.
Sadržaj

3
1. Pojam izvora prava
Izraz „izvori prava“ na neki način se može definisati kao metafora, kojom se na slikovit način
ističe da se normativni sadržaji mogu „napajati“ iz određenih „izvora“. Tim izrazom se na
sugestivan način govori o nastanku normativnih sadržaja. Ovaj izraz je složen, a svojim
sadržajem ukazuje na nastanak opštih i apstraktnih pravnih pravila. U svojoj suštini on se odnosi
samo na formalne izvore prava i njihove pojavne oblike, koji nam predstavljaju pravne norme.
Oni se iskazuju u vidu: ustava, zakona, uredbe, konkretnih podzakonskih akata i sl.
Za izvore prava nalazimo kod Ulpijana prvu ideju, koji pravo deli na pisano i nepisano. U istoriji
pravo ima različita značenja. Izraz izvor prava najpre je tumačen kao izvor koji inspiriše. Tako su
za Code civile to bili racionalistička filozofija prirodnog prava, rimsko i običajno pravo.
izvor prava kao izvor i inspiracija. Drugo, po sociologiji prava izvor prava upućuje na društvene,
tj. ekonomske činioce. Izvor prava ima značenje i za opštu pravnu nauku, pa se za izvore
smatraju: zakoni, običaji, pravna nauka i slično. Izvori prava su centralni proizvod stvaranja
prava. Država ili određena društvena sredina, sa svim svojim specifičnostima i bogatim
društvenim životom, stvara pravo, koje kroz izvore prava, prikazuje pravne norme i čini ih
dostupnim građaninu.
U pravnoj teoriji izvore prava delimo na:
1.
materijalne (primarne) i
2.
formalne (sekundarne).
Neki od teoretičara danas pored materijalnih i formalnih izvora prava uvode i idejne izvore prava.
Materijalni izvori prava
nisu vezani za pravne akte već za društvene faktore i uzroke koji
stvaraju pravo, iz kojih izvire pravo.
Formalni izvori prava
jesu opšti pravni akti jer imaju moć da stvaraju pravo, tj. druge i nove
opšte pravne akte.
B. Janković- Z. Radivojević: Međunarodno javno pravo, Niš, 2009; str. 68.
4
Izvore prava predstavljaju opšti pravni akti kojima se neposredno ili posredno stvaraju opšte
pravne norme. Opšti pravni akti su pismene (jezičke) forme koje imaju pravnu snagu (propisi -
tekstovi poput zakona), a čiji sadržaj državni i drugi organi kao i građani koriste prilikom
utvrđivanja važeće pravne norme odnosno važećeg prava. Najznačajnija klasifikacija je na opšte i
pojedinačne pravne akte. Opšti se smatraju izvorima pojedinačnih, jer oni nastaju na osnovu njih
ili kao njihova konkretizacija. Hijerarhijski niži (manje bitni) izvori prava moraju biti usklađeni
sa hijerarhijski višim (važnijim) izvorima prava. Hijerarhijski niži izvori prava moraju osnov
sopstvenog važenja imati u hijerarhijski višim izvorima prava. Samo su opšti pravni akti izvori
prava. Pravni akt predstavlja psihički proces usmeren na: stvaranje celokupne pravne norme ili
njenog dela, stvaranje uslova potrebnih za primenu pravnih normi i objavu pravne norme ili
njenog dela kao i uslova potrebnih za primenu pravnih normi.
Konkretnim pravnim aktom se reguliše pravna praznina. Da bi se u potpunosti razumeo formalni
pojam kao i vrste izvora prava, treba ukazati na dva pravna sistema:
1. Evropsko kontinentalni pravni sistem - nastao pod uticajem rimskog prava. Pravo se
pojavljuje, izražava u opštim i konkretnim aktima, ali su opšti akti izvor prava.
2. Anglo-saksonski pravni sistem - u ovom sistemu pravo se stvaralo pod uticajem običaja i
prakse ( kao i opšti i pojedinačni akti).
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti